Antonio Canova
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik
Antonio Canova (Possagno kraj Trevisa, 1. studenog 1757. – Venecija, 13. listopada 1822.), talijanski kipar, slikar i arhitekt; glavni predstavnik neoklasicizma u kiparstvu.
Životopis
Školovao se u djedovoj klesarskoj radionici i u poznatim venecijanskim radionicama, te kao priznat umjetnik 1779. godine dolazi u Rim[1]. Djelovao je u Rimu, Veneciji, Napulju i Parizu.
Bio je glavni portretist papa, europske aristokracije i vojničke elite. Pod utjecajem antičke skulpture stvorio je vlastitu inačicu klasicističke skulpture u kojoj prevladava naturalističko oblikovanje. Radio je savršene i dopadljive aktove i mitološke kompozicije.
U doba ampira radio za Napoleona i njegov dvor dajući glavni ton skulpturi[1]. Za života je bio slavan, dvorski kipar i imao je golem utjecaj na generacije kipara akademista 19. stoljeća. Bio je jedan od vodećih kreatora kulture politike Papinske Države; napose je zaslužan za uspješne pregovore i povratak velikog dijela umjetničkih djela u Vatikanske muzeje nakon 1815., a koje su prethodno otuđile Napoleonove trupe [2].
Canova je umro u Veneciji 13. listopada 1822., a pokopan je u rodnom Possagnu, u Tempio di Canova, maloj rotondi-grobnici izvedenoj prema njegovim nacrtima nadahnutima oblicima rimskoga Panteona[3]; danas Muzej Canova.
Djela
Iz razdoblja ampira potječu i portreti Napoleona, Pauline Bonaparte-Borghese kao Venere, Napoleonove majke i mnoge druge skulpture. Upravo ta njegova djela, nastala u neposrednom kontaktu s modelom, djela su koja u Canovinu opusu zauzimaju važna mjesta. Jer riječ je o realistčnim portretima ili portretnim poprsjima koja uz opis nedvojbeno slijede i Canovinu težnju za psihološkim poniranjem i karakterizacijom pojedinog lika [3].
Canova majstorski obrađuje površinu, pretjerano idealizira likove i stvara nova kompozicijska rješenja savršeno modeliranih aktova (Talijanska Venera; Amor i Psiha; Tri Gracije; Orfej i Euridika; Paolina Borghese kao Venera i dr.). No njegova se virtuoznost očituje u izrazitoj težnji za dopadljivošću i rijetko oblikuje realistična djela kao što su nadgrobni spomenici kardinala Klementa XIII. u crkvi Svetoga Petra u Rimu i Klementa XIV., te poprsja Napoleona i hrvatskog generala Jurja Vrkljana[nedostaje izvor], na kojima postiže bitna kiparska rješenja s pomodnim tragičarskom patosom, što mu donosi još niz sličnih narudžbi.
- Antonio canova, orfeo, 1777, 01.JPG
Orfej, 1777.
- Napoleon-Canova-London JBU01.jpg
- Antonio Canova from the studio if Canova c.1813.jpg
Antonio Canova iz njegovog studija, oko 1813.
- Le tre Grazie.jpg
- Perseus Canova Pio-Clementino Inv969.jpg
Pobjednički Perzej, Vatikanski muzeji
- George Washington by Antonio Canova - DSC05895.jpg
George Washington, Muzej povijesti Sjeverne Karoline
- Antonio Canova Teseo defeats the centaur.jpg
Tezej i Kentaur, 1804.–1819., Kunsthistorisches Museum, Beč
- Tomb of clement xiii st peters rome.jpg
Grobnica Klementa XIII.
- Antonio Canova-Tomb of Pope Clemens XIV.jpg
Grobnica Klementa XIV.
- Frith, Francis (1822-1898) - n. 2340 - Tomb of Marie Christine by Canova - Vienna.jpg
Kenotaf Marije Christine od Austrije, Augustinerkirche, Beč
- Basilica di Santa Maria dei Frari interno - Monumento di Canova.jpg
Canovin spomenik u crkvi Basilica di Santa Maria Gloriosa dei Frari, koju je Canova dizajnirao kao mauzolej za slikara Tiziana, Vencija
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Canova, Antonio, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 28. studenoga 2016.
- ↑ Yvonne zu Dohna Schlobitten (2006) (njemački). Canova und die Tradition: Kunstpolitik am päpstlichen Hof. Bern: Peter Lang GmbH. ISBN 3631551169
- ↑ 3,0 3,1 Antonio Canova - Na danasnji dan, hrt.hr arhiv, 13. listopada 1998.; Pristupljeno 28. studenoga 2016.
Vanjske poveznice
- Canova, biografija na wga.hu (engl.)
- Antonio Canova, katolička enciklopedija (engl.)