Dragutin Pasarić
| Dragutin Pasarić | |
| Rođenje | 28. siječnja 1948., Repušnica |
| Smrt | 27. veljače 2021., Kutina |
| Zvanje | povjesničar novinar publicist prevoditelj |
| Nagrade | Spomenica domovinske zahvalnosti |
Dragutin "Dragec" Pasarić (Repušnica, 28. siječnja 1948. – Kutina, 27. veljače 2021.), bio je hrvatski publicist, povjesničar, radnik u kulturi, novinar, prevoditelj i predsjednik Matice hrvatske ogranak Kutine.[1]
Životopis
Rodio se 1948. u Repušnici od oca Ivana sudskog službenika rodom iz Osekova i majke Marije djevojački Benc, domaćice podrijetlom iz Pristave kraj Krapine, rođene i odrasle u Repušnici. Dragutin je najstarije dijete, a dobili su još Ljubicu, koja je postala specijalistica fizijatrije i omiljena kutinska liječnica i Ivicu. Otac Ivan je svirao trubu u puhačkom orkestru. Osnovnu je školu Dragutin pohađao četiri razreda u Repušnici, četiri u Kutini, u kojoj je poslije pohađao gimnaziju društvenoga smjera. U gimnaziji je s kolegicom organizirao literarne i dramske susrete. Izabrao je studij povijesti i zemljopisa na Pedagoškoj akademiji u Petrinji. Život mu je profesionalnu orijentaciju odredio u drugom pravcu.[1]
Honorarno je radio na Radiju Kutina, na kojem je prošao na audiciji za spikera. Čitao je vijesti, najavljivao priloge. Spletom okolnosti snimao je reportaže za emisiju o poljoprivredi i prošao cijelu Moslavinu. Vodio je Voloderske jeseni, u koje se brzo uključio i organizacijski, i kao scenarist i redatelj. U tu je manifestaciju unio kajkavštinu, napisao i danas poznate duhovite stihove koji su i danas poznati. Općenito je bio prvi animator kulture toga kraja. Za više je moslavačkih manifestacija osmislio imena i napisao im himne. Više Pasarićevih stihova je uglazbljeno. Uključio se u rad Matice hrvatske. Novo radno mjesto dobio je u Petrokemiji u Centru za informiranje. Napisao je jednu kozeriju zbog koje su protiv njega napisan je optužni prijedlog, ali su ipak zaključili da nema temelja za optužbu. U Centru za informiranje radio je kao novinar suradnik do 1990. godine (odnosi s javnošću). Studirao je povijest uz rad. Studij je završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon demokratskih promjena rukovoditeljem je Centra za informiranje Petrokemije, a ubrzo i predsjednik sindikalne komisije za kulturu Petrokemije i cijele Ine. Tih godina već je bio poznati kulturni djelatnik, pisao je i tiskao svoje knjige, reportažne zapise. Postao je urednik Moslavačkih razglednica. Surađivao sa župnikom Slonjšakom u sklopu vjerskoga časopisa Ideja, koji je bio za cijelu Moslavinu. Pasarić je vodio kronike župa. 1991. godine izabran je za predsjednika Matice hrvatske u Kutini i dužnost je obnašao u više mandata. U Domovinskom ratu bio je ratni izvjestitelj sa zapadnoga slavonskoga bojišta za Hinu, Vjesnik, HRT te za lokalne medije Moslavački list i Radio Moslavinu.
Bio je odgovorni urednik vojnoga glasila Operativna grupa Posavina – Hrvatski branitelj. Uredio je više knjiga u svezi s Domovinskim ratom.
Napisao je literarni dnevnik Zvonici drevni, zvonici dnevni, posvećenoga crkvi u Repušnici.
2004. je osnovao izdavačku kuću Spiritus movens čiji je voditelj.
U Petrokemiji je otišao u mirovinu 2008. godine.
U svojoj izdavačkoj kući objavio je osamdesetak djela, uglavnom iz zavičajnoga miljea i vjerskog života. Na poticaj supruge, koja je djelovala u amaterskom kazalištu, preveo je na hrvatski s talijanskog knjigu o Sluzi Božjem Bonifaciju Pavletiću, u suradnji s mons. Stankovićem i Kršćanskom sadašnjošću. Poslije im se u radu pridružila s. Mirjam Kuštreba. Zajedno su promicali Pavletićev rad i objavili su sedam knjiga, a Pasarić je napisao i himnu bratu Bonifaciju koja je uglazbljena.
Kroz rad u Matici hrvatskoj podignuli su spomenik Gustavu Baronu, u spomen na nj osmislili su Kutinske dane znanosti i umjetnosti, podignuli su spomen-poprsje Bonifaciju Pavletiću u Kutini, obnovili kameni križ - dar Gustava Barona Kutini, izrađen po nacrtu Hermana Bollea, osmislili Bonifacijev Božić u Zbjegovači.[1]
Objavljena je monografija kojom je slavni kutinski boksač Mijo Drvarić vraćen iz zaborava, nametnuta u jugokomunističkom režimu.[2]
Umro je, nakon duge i teške bolesti, 27. veljače 2021. godine u 73. godini života. [3]
Djela
ovo je dijelomičan popis
- 25 godina u domovini Škrleta - MoslaVINA Spiritus movens, 2019.
- 50 godina Petrokemije d.d. Kutina, Osijek: Gradska tiskara, 2018.
- Glasnik sv. Josipa : članci u nastavcima o bratu Ivanu Bonifaciju Pavletiću Spiritus movens, 2014. Tiskara Zelina (Sv Ivan Zelina) – zajedno sa Passerini Marianom i Kuštreba Mirjam.
- 40 godina Petrokemije d.d. Spiritus movens, 2008., Čakovec: "Zrinski"
- 56. bojna - ponos Kutine, Spiritus movens, 2006.[4]
- Kutina: povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice Kutina: Matica hrvatska, 2002. (Zagreb : ITG : "Puljko")
Nagrade, priznanja
Nagrađen je i pohvaljen:
- 1987. – Matko Peić nazvao je Pasarića animatorom kulture čiju je veličinu djelovanja u Moslavini nemoguće dostići
- 1993. – Godišnja nagrada Grada Kutine
- 1997. – Spomenica domovinske zahvalnosti
- 2003. – Nagrada Grada Kutine za životno djelo
- 2004. – Zlatna povelja Matice hrvatske
- 2014. – Priznanje Hrvatskoga novinarskog društva, ogranak SMŽ, za 45 godina rada u novinstvu
- 2018. – dobio je Nagradu Sisačko-moslavačke županije za životno djelo[5]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Glas Koncila Tanja Baran: DRAGUTIN PASARIĆ, KULTURNI DJELATNIK I PASTORALNI SURADNIK U KUTINI »Vjera mi znači snagu, poticaj u stvaralaštvu i prosudbu«, 17. veljače 2017. (pristupljeno 4. travnja 2019.
- ↑ Komunistički zločini Uredništvo/komunistickizlocini.net Mijo Drvarić boksački prvak, partizani ga ubili kukavički na prijevaru, 14. siječnja 2019. (pristupljeno 4. travnja 2019.
- ↑ Kutina.hr Preminuo Dragutin Pasarić, pristupljeno 24. ožujka 2021. godine
- ↑ Kutina.hr 56. bojna ponos Kutine, pristupljeno 23. ožujka 2021. godine
- ↑ Sisačko-moslavačka županija Sjednica 2018., uz prijedlog odluke kojom se Dragutinu Pasariću dodjeljuje Nagrada Sisačko-moslavačke županije za životno djelo (pristupljeno 4. travnja 2019.