WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-02T05:30:57Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Oružani sukob
|naziv = Lički ustanak
|dio =
|slika =
|opis slike =
|datum = [[6. rujna|6.]]-[[7. rujna]] [[1932.]]
|mjesto = [[Brušane]], [[Gospić]]
|teritorij =
|ishod = Neuspjeh ustanka
|sukobljeni1 = <center>[[Datoteka:Flag of Independent State of Croatia.svg|border|110px]] Članovi [[Ustaše|ustaškog pokreta]]</center>
|sukobljeni2 = <center>[[Datoteka:Flag of Yugoslavia (1918–1943).svg|border|110px]] Jugoslavenska žandarmerija</center>
|sukobljeni3 =
|zapovjednik1 =
|zapovjednik2 =
|zapovjednik3 =
|jačina1 =
|jačina2 =
|jačina3 =
|posljedice1 = Jedan ustaša poginuo
|posljedice2 = Nekoliko žandara ranjeno
|posljedice3 =
|bilješke =
}}
Imenom '''Lički ustanak''' (također: '''Velebitski ustanak''') naziva se oružana akcija, koje su u rujnu [[1932.]] godine organizirali pripadnici organizacije [[Ustaše|Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija]] (UHRO), kojoj je na čelu bio [[Ante Pavelić]], uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO.

== Organizatori i tijek akcije ==
Akciju je vodila ustaška organizacija u [[Gospić]]u, koju je vodio [[Andrija Artuković]], a članovi su bili [[Juraj (Juco) Rukavina]] (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), [[Marko Došen]] (posjednik), [[Josip Tomljenović]] i [[Nikola Orešković]] (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u [[Italija|Italiju]] i [[Austrija|Austriju]], gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.

Odluka o podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. na sastanku u mjestu [[Spittal na Dravi|Spittalu]] (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, [[Gustav Perčec]] i [[Vjekoslav Servatzy]]. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na [[Velebit]] iz [[Zadar|Zadra]] (tada pod vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i [[ljeto]] 1932. Oružje je razdijeljeno članovima [[UHRO]], a zatim je stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u selu [[Lukovo Šugarje|Lukovom Šugarju]] te u kolovozu još jedna takva grupa petorice. Prije nego je počela oružana akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar.

U noći [[6. rujna|6.]]-[[7. rujna]] [[1932.]] izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u [[Brušane|Brušanima]] kraj [[Gospić]]a. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela [[Jadovno|Jadovna]] poginuo je ustaša [[Stjepan Devčić]].

== Značaj i rezultati ==
Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom "ustanku"; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. [[Šime Balen]] kaže da je posrijedi bila »neuspjela talijansko-ustaška improvizacija«, ali organizatorima je bio važan propagandni i politički učinak. U promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu [[12. travnja]] [[1941.]], piše: »Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo jedan mali ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.« (preneseno u: ''Košutić, str. 102.'')

Vlasti [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], u kojoj tada vlada [[Šestosiječanjska diktatura]], reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. [[Žandari]] su vršili temeljito "pročešljavanje" područja [[Lika|Like]] i [[Podvelebitsko Primorje|Podvelebitskog Primorja]], oduzimali oružje i uhićivali ljude koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i od [[Žandarmerija|žandarmerije]] zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete. Kada se [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić st.]], koji je tada bio predsjednik [[Skupština|Skupštine]], potužio [[kralj]]u [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandru]] da je žandarmerija mučeći doživotno osakatila više od 250 nevinih ljudi kralj ga je s čuđenjem zapitao, da li je moguće da žandarmerija bije te ga uputio Žiki Laziću, tadašnjem ministru unutarnjih poslova,<ref>{{sr icon}} [http://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0354-6497/2003/0354-64970302141M.pdf Aleksandar R. Miletić, ''Iz memoara dr. Ninka Perića (1886-1960)''], str. 157., preuzeto 9. kolovoza 2012.</ref> na što je Pavelić otišao od kralja, s kojim se više nije sreo, i nakon čega nije ponovno bio izabran za predsjednika Skupštine.<ref>[[Ivan Mužić]], ''Hrvatska politika i jugoslavenska ideja'', vl. naklada, Split, 1969., str. 182.</ref>

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju; Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaških terorističkih akcija u Jugoslaviji postala je [[Podravina]]. Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije u tom kraju, a mnogo Podravaca je završilo na robiji.<ref name="Šadek">Vladimir Šadek: [http://hrcak.srce.hr/file/128108 Logor Janka-puszta i razvoj ustaške organizacije u Podravini do 1934.], Podravina, sv. 11, broj 21, str. 47, Koprivnica 2012.</ref>

== Međunarodni odjek ==
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom. Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak [[Građanski rat|građanskog rata]] i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u [[Beograd]]u. Radilo se ipak samo o [[Diverzija|diverziji]] ograničenoj na usko područje.

Akcija je izvršena po naređenju ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih [[fašizam|fašističkih]] vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na [[Dalmacija|Dalmaciju]]. Održavani su i zborovi koje su sazivale [[Irendetizam|irendentističke]] organizacije ''Savez odbora za dalmatinsku akciju'' i ''Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca''.

== Politička i socijalna situacija ==
U to doba rad gotovo svih političkih organizacija u Kraljevini Jugoslaviji još je bio zabranjen ([[Šestosiječanjska diktatura]]). Vodstvo UHRO nalazilo se u emigraciji, u Italiji i Mađarskoj. Kod kuće su ustaše koncentrirali svoje napore regrutiranja na siromašne planinske krajeve u kojima su živjeli Hrvati, naročito Liku i Hercegovinu. Bio je to izraz javnog nezadovoljstva korupcijom vlasti, visokim porezima i uobičajenim premlaćivanjime civila od žandara (koji su velikom većinom bili [[Srbi]]). U zapadnoj Hercegovini, stoljećima poznatoj po uzgoju visokokvalitetnog duhana, nezadovoljstvo buknulo kada je kralj Aleksandar uveo državni [[monopol]] na berbu [[duhan]]a i prisilio lokalne seljake da sav duhan prodaju vladi za samo dio prave tržišne vrijednosti.

[[Milovan Đilas]] u svojim [[memoari]]ma piše o ličkim ustašama, koje je upoznao na robiji u [[Lepoglava|Lepoglavi]]: {{citat2|»Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (...) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im "srpska vlada" i "srpski žandari" nisu htjeli dati. (...) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.«}}<ref>Zvonko Ivanković-Vonta, ''Hebrang'', Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., {{ISBN|86-81183-03-6}}, str. 117., fusnota 106 na str. 330 i fusnota 7 na str. 323. (Milovan Đilas, ''Memoir of a revolutionary'', Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. str. 131.-135.)</ref>

== Podrška komunista ustašama ==
List ''Proleter'', organ CK [[KPJ]], u broju od [[28. prosinca]] [[1932.]] objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin "ustaški" upotrebljen u općem smislu ("ustanik") ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. ''(Petranović I, str. 186.)'' Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv "ustaše", nego su se nazivali "frankovci", "hrvatski nacionalisti", "hrvatski nacionalni borci", "hrvatski nacionalni revolucionari".

Stav [[Kominterna|Kominterne]] u to je doba bio da [[Prva Jugoslavija|Jugoslaviju]], kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanju šestosiječanjskog [[Monarhija|monarho]]-[[diktator]]skog [[režim]]a. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči [[Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista]] osnovana u [[Lepoglava|Lepoglavi]] [[1934.]] Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici. Već [[1937.]] [[Komunistička partija Hrvatske]] u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram [[Rim]]a i [[Berlin]]a.“

== Poznati sudionici ==
* [[Rafael Boban]]<ref>''[[Tko je tko u NDH]]: Hrvatska 1941.–1945.'', Minerva, Zagreb, 1997., {{ISBN|953-6377-03-9}}, str. 42.</ref>
* [[Delko Bogdanić]]<ref>''Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945.'', Minerva, Zagreb, 1997., {{ISBN|953-6377-03-9}}, str. 43.</ref>
* Ivan Devčić<ref>''Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945.'', Minerva, Zagreb, 1997., {{ISBN|953-6377-03-9}}, str. 90.</ref>
* Krunoslav Devčić<ref>''Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945.'', Minerva, Zagreb, 1997., {{ISBN|953-6377-03-9}}, str. 91.</ref>
* [[Jurica Frković]]<ref>''Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945.'', Minerva, Zagreb, 1997., {{ISBN|953-6377-03-9}}, str. 121.</ref>

== Literatura ==
* [[Šime Balen|Balen, Šime]]: ''Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte'', u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210.-213.
* [[Philip J. Cohen|Cohen, Philip J.]]: ''Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću'', Zagreb: Ceres, 1997. (str. 136.-137.)
* ''[[Hrvatski leksikon]]'', Zagreb, 1997.
* [[Ivan Košutić]]: ''[[Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu]]'', Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, 1992.
* [[Hrvoje Matković|Matković, Hrvoje]]: ''Povijest nezavisne države Hrvatske'', Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002. (2. izdanje)
* [[Branko Petranović|Petranović, Branko]]: ''Istorija Jugoslavije 1918-1988'', I-III, Beograd: Nolit, 1988
* [[Ivan Strižić|Strižić, Ivan]]: ''Hrvatski portreti. Lice i naličje hrvatskoga bića'', Zagreb: DoNeHa, 1996. (str. 225.-227.)

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Hrvatska u prvoj Jugoslaviji]]
[[Kategorija:Ustaški pokret do 1941.]]
[[Kategorija:Povijest Gospića]]

Lički ustanak - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica