WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-25T08:22:48Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir arhitekt
| ime =Marijan Haberle
| slika =
| opis =
| veličina =
| nacionalnost = [[Hrvat]]
| rođenje = [[16. svibnja]] [[1908.]]
| smrt = [[20. ožujka]] [[1979.]]
| stil =
| djela = ''[[Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog]]''
| nagrade = [[Nagrada Vladimir Nazor]] za životno djelo<br>[[Nagrada Viktor Kovačić]] za životno djelo
}}

'''Marijan Haberle''' ([[Zagreb]], [[16. svibnja]] [[1908.]] - [[Rijeka]], [[20. ožujka]] [[1979.]]), hrvatski [[arhitekt]].

Jedan od nosioca hrvatske međuratne [[Arhitektura 20. stoljeća|arhitekture]] koji je svoj stvaralački i idejni kontinuum uspješno nastavio i poslije rata u novim i bitno izmijenjenim uvjetima rada.

== Arhitektura u Hrvatskoj 50-ih ==

Uspon hrvatske arhitekture koja se briljantno razvijala [[1920-ih|dvadesetih]] i [[1930-ih|tridesetih]] godina prošlog stoljeća naglo je prekinuo [[Drugi svjetski rat|rat]]. Većina projekata izrađenih za vrijeme rata i [[NDH]] ostala je samo na papiru, a i danas se rijetko koji projekt iz tog razdoblja može naći u enciklopedijama ili stručnim knjigama. Nakon rata arhitekti su se našli pred procijepom želja, potreba i mogućnosti. Poslijeratna arhitektura u svojim počecima prestaje biti privatna i svodi se na ispunjavanje prioritetnih zadataka kao što su javna i masovna izgradnja, te industrijalizacija. U prvoj fazi nakon rata Hrvatska se sustavno industrijalizira. [[Stjepan Gomboš]] i [[Mladen Kauzlarić]] projektiraju tvornicu '[[Končar Elektroindustrija|Rade Končar]]', nastaju i 'Jedinstvo' i '[[Prvomajska]]' Milana Tomičića, '[[Fotokemika]]' [[Bruno Milić|Brune Milića]], '[[Inker (tvornica)|Jugokeramika]]' [[Ivo Vitić|Ive Vitića]] itd. Najveći graditeljski izazov poslijeratnog svijeta bilo je oblikovanje grada i urbanističko planiranje. Prema direktivnoj regulacijskoj osnovi [[Urbanistički institut NRH|Urbanističkog instituta NRH]] i njegova ravnatelja [[Vlado Antolić|Vlade Antolića]] Vukovarska ulica u Zagrebu bila je zamišljena kao glavna poprečna os novoga grada između željezničke pruge i Save. Formirano je novo središte grada na do tada poplavnom i divlje građenom Trnju, odnosno riješeno je pitanje širenja grada najprije preko željezničke pruge, a onda i preko Save, što će omogućiti razvoj [[Novi Zagreb|Novog Zagreba]]. Grad se prema [[Sava|Savi]] počeo širiti nakon 1955., a prvi javni sadržaj smješten na drugoj obali Save bio je novi [[Zagrebački velesajam]] Marijana Haberlea. Vukovarsku ulicu u poslijeratnom razdoblju svakako će obilježiti izgradnja stambenih objekata i njihovih autora: [[Ivo Geršić|Ive Geršića]], [[Drago Galić|Drage Galića]], [[Neven Šegvić|Nevena Šegvića]], [[Božidar Rašica|Božidara Rašice]] i dr. Arhitekti koji su uz navedene obilježili poslijeratno razdoblje su: [[Stjepan Planić]], [[Hinko Bauer]], [[Slavko Löwy]], [[Vladimir Turina]], [[Mladen Kauzlarić]], [[Antun Ulrich]], a jedan od graditelja međuratnog razdoblja koji s radom uspješno nastavlja i poslije rata je Marijan Haberle.

== Život i rad ==

Marijan Haberle nakon srednje škole upisao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao [[1931.]] u klasi profesora [[Hugo Ehrlich|Huge Ehrlicha]]. Nakon završetka studija, od [[1930.]] do [[1933.]], zapošljava se kod arhitekata [[Rudolf Lubinski|Rudolfa Lubinskog]] i Stjepana Hribara, te u poduzeću ing. Adolfa Helfmana u Zagrebu. Od [[1934.]] do [[1940.]] radi u zajednici s arhitektom Hinkom Bauerom s kojim sudjeluje na mnogim javnim natječajima, na domaćim i međunarodnim izložbama, izvodi mnoge javne i privatne objekte te osvaja mnogobrojne nagrade. Za vrijeme rata vodi i samostalni arhitektonski ured. Nakon rata radio je u [[Lika|Lici]] na obnovi zemlje, a do [[1947.]] kao projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja Hrvatske. U razdoblju od [[1948.]] do [[1951.]] bio je šef radne grupe u [[Arhitektonski projektni zavod Hrvatske|Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske]]. Od [[1951.]] do [[1977.]] bio je šef Arhitektonskog biroa 'Haberle'. Kao profesor na [[Tehnički fakultet u Sarajevu|Tehničkom fakultetu]] u [[Sarajevo|Sarajevu]] radio je od [[1951.]] do [[1953.]] Bio je član mnogih žirija javnih natječaja, a [[1954.]] i [[1955.]] bio je predsjednik [[Društvo hrvatskih arhitekata|Društva arhitekata Hrvatske]]. Niz godina bio je ispitivač u Komisiji za stručne ispite građevinske struke.

== Predratno razdoblje ==

Marijan Haberle u svijetu arhitekture afirmira se početkom tridesetih godina, kada se naglo razvija druga faza [[Hrvatska moderna likovna umjetnost|hrvatske moderne]]. Širenjem jednostavne suvremene funkcionalne arhitekture u Zagrebu i Hrvatskoj, nastavlja djelatnost pionira i učitelja moderne [[Viktor Kovačić|V. Kovačića]], E. Šena, H. Ehrlicha. Na natječaju za uređenje i adaptaciju Zagrebačkog zbora [[1935.]] godine osvaja prvu nagradu zajedno s Hinkom Bauerom. Taj su velik zadatak, složen po svojoj namjeni i težak po zadanoj lokaciji, prvonagrađeni arhitekti izvodili od [[1936.]] do [[1939.]] s pažnjom na mikrourbanističke odnose kompleksa, oblikujući cjelinu iz više objekata od kojih su neki bili strogo zadani. [[Zagrebački velesajam|Velesajam]] se širi [[1949.]] gradnjom velikog izložbenog paviljona R (također Haberle) skeletne drvene konstrukcije na suprotnu strane Savske ceste (Savska c. 18) u ispražnjenom prostoru stare tramvajske remize. Dom društva inženjera i tehničara u Pierottijevoj ulici u Zagrebu gradio je s Bauerom, 1937. Potkraj [[1930-ih|30-ih]] dobio je zadatak projektirati sakralnu građevinu u radničkoj četvrti na jugozapadnoj gradskoj periferiji. U Selskoj 93 nastaje crkva blaženog Marka Križevčanina [[1940.]] godine. Građevina je dvoetažna, longitudinalna, s karakterističnim ravnim krovom, detaljem koji je već viđen na [[vila Schwarz|vili Schwarz]], u Torbarovoj ulici 11 u Zagrebu, koju je oblikovao u suradnji s Bauerom 1938. godine. Haberleov stvaralački odnos prema arhitekturi i njezinoj neposrednoj okolini najbolje je primjetan na Stambenoj zgradi s dvoranom župe sv. Blaža, koja nastaje 1939/1940, u Zagrebu u Kordunskoj ulici. Na zapadnoj strani crkve sv. Blaža, strani koja Kovačićevim projektom nije bila detaljno riješena, na vrlo zahtjevnoj lokaciji Haberle smješta zgradu s velikom kino-dvoranom, koja nije narušila ni ljepotu ni snagu stare na koju se naslonila. Osim 10 izvedenih objekata, do [[1945.]] izradio je više od 40 projekata, uglavnom natječaja na kojima je gotovo uvijek dobivao nagrade.

Najznačajniji natječaji: Kolodvor u [[sarajevo|Sarajevu]] (1936.), Jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u [[Pariz]]u (1936.), Uprava državnog monopola (1937.), Državna markarnica (1936.), Ministarstvo prosvjete (1937.), Hipotekarna banka 'Albanija' (1938.), Etnografski muzej (1938.), sve u [[Beograd]]u i mnogi dr.
Za vrijeme rata Haberle je samostalno sudjelovao na nekoliko natječaja od kojih mu je međunarodni natječaj za željeznički kolodvor u [[Sofija|Sofiji]] 1942. donio drugu nagradu.

== Poslijeratno razdoblje ==

Nakon [[drugi svjetski rat u Jugoslaviji|Drugoga svjetskog rata]] počinje druga faza Haberleova djelovanja. Nepodložan arhitektonskoj modi, slijedi vlastiti senzibilitet i stvaralački nagon. Za njega je funkcija uvijek bila primarna, oblikovana po suptilnim zakonitostima moderne. U poslijeratnom razdoblju njegov golemi opus obuhvaća 50-ak objekata, preko 30 natječaja i projekata, te 20-ak enterijera. Neki od njegovih najznačajnijih natječajnih projekata su : Stadion u [[Beograd|Beogradu]] (1947.), Vojni muzej u Beogradu (1950.), Hotel na [[Plitvička jezera|Plitvičkim jezerima]] (1953.), koji izvodi 1975., Bolnica u [[Slavonski Brod|Slavonskom Brodu]] (1955.), Hotel Internacional u Zagrebu (1957.), Palača Matice iseljenika s [[Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog|Koncertnom dvoranom]] [[Vatroslav Lisinski]] (1958.), koje s gradnjom počinju 1960., Spomen-dom [[Đuro Salaj]] u [[Slavonski Brod|Slavonskom Brodu]] (1959.) koji izvodi 1961., regulacija Tkalčićeve ulice u Zagrebu (1968.), stambeno naselje Trnovčica u Zagrebu (1970.) koje izvodi [[1971.]], Kompleks Brodarskog instituta u Zagrebu kojeg radi od 1949. do 1955.

Na natječajima radi velike javne zgrade, bolnice, hotele, stambene zgrade, paviljone, muzeje, kolodvore, stambena naselja i urbanističke regulacije.
Iz poratnog razdoblja ističu se četiri njegova ostvarenja. Novi [[Zagrebački velesajam]] i Brodarski institut postali su zasebne urbane cjeline južnog Zagreba. Rješenje novog Zagrebačkog velesajma, po opsegu, bio je najveći zadatak Marijana Haberlea. Kompleksno funkcioniranje cijelog velesajma s mnoštvom većih i manjih paviljona i unutrašnjim prometom pokazalo je da njegov pristup počinje od međusobnog odnosa različitih arhitektonskih objekata i njihova funkcionalnog povezivanja. Kod Brodarskog instituta riješio je cijeli kompleks s poslovnim zgradama, ogradom i vratarnicom do hala s kupolom za ispitivanje modela. Senzibilitet za uklapanje arhitekture u okoliš pokazao je hotelom na [[Plitvice|Plitvicama]]. Najpoznatije je njegovo ostvarenje Koncertna dvorana [[Vatroslav Lisinski]], započeta [[1960.]], a dovršena [[1973.]] godine. Dvorana je obložena drvenom oplatom, a cijelo je zdanje izvana jednostavno i skromno sažeto u dva volumena: položenu staklenu prizmu i bakrenu kupolu s ukošenim stranicama.

== Priznanja i nagrade ==

Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, nagrade i odlikovanja: drugu nagradu Hrvatske za proširenje [[Zagrebački velesajam|Zagrebačkog velesajma]] (1949), Državnu nagradu kao šef grupe Arhitektonskog projektnog zavoda u Zagrebu za najbolji projektni kolektiv u Jugoslaviji (1950). Ordenom reda odlikovan je [[1956.]] za izgradnju Zagrebačkog velesajma, dobitnik je [[nagrada grada Zagreba|nagrade grada Zagreba]] 1973., za projekt i izvedbu Koncertne dvorane u Zagrebu 1974., Nagradu IX zagrebačkog salona za Koncertnu dvoranu 1974. [[Nagrada Viktor Kovačić]] za životno djelo dodijeljena mu je 1969., a [[nagrada Vladimir Nazor]] za životno djelo 1974. Iste godine dobio je i [[Orden zasluga za narod]] sa srebrnim zracima za projekt i izgradnju Koncertne dvorane [[Vatroslav Lisinski]].

== Izbor iz literature ==

# Horvat, Tea. ''Arhitektura od 1945.-1960., Socrealizam te nova pravila poslijeratne hrvatske arhitekture'', u Nekretnine 3, listopad 2007.
# Radović-Mahečić, Darja. ''Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30'ih'', Sajamski kompleks Zagrebački zbor, Zagreb, Školska knjiga , IPU, 2007.
# [[Radovan Ivančević|Ivančević, Radovan]]. ''Arhitektura i urbanizam'', u Stilovi razdoblja život III, Umjetnost 20.st. Zagreb, 2001., Profil
# Premerl, T. u ''20 godina Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'', Lovro Lisičić (ur.), Zagreb, 1993.
# Martinčević, J. u ''20 godina koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'', Lovro Lisičić (ur.), Zagreb,1993., str. 33.-36.
# Premerl, Tomislav. ''Graditelj kontinuiteta moderne Marijan Haberle'', Arhitektura 172-173, Zagreb, 1980.
{{Dobitnici nagrade Vladimir Nazor za arhitekturu i urbanizam}}
{{GLAVNIRASPORED:Haberle, Marijan}}
[[Kategorija:Hrvatski arhitekti]]

[[Kategorija:Arhitekti i graditelji u Hrvatskoj]]
[[Kategorija:Životopisi, Zagreb]]
[[Kategorija:Dobitnici nagrade Vladimir Nazor]]

Marijan Haberle - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica