WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-05T17:41:02Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir papa
| hrvatsko_ime = Pio IV.
| latinsko_ime = Pius PP. IV.
| pravo_ime = Giovanni Angelo de´ Medici
| grb = [[Datoteka:Medici popes.svg|130px]]
| slika = Ritratto di Pio IV.jpg
| slika_širina = 250px
| slika_opis =
| papa_od = [[25. prosinca]] [[1559.]]
| papa_do = [[9. prosinca]] [[1565.]]
| prethodnik = [[Pavao IV.]]<br>([[1555.]] – [[1559.]])
| nasljednik = [[Pio V.]]<br>([[1566.]] – [[1572.]])
| datum_rođenja = [[31. ožujka]] [[1499.]]
| mjesto_rođenja = [[Milano]], [[Italija]]
| datum_smrti =
| mjesto_smrti = [[Rim]]
| imenjaci = Pio
| fusnota =
}}
'''Pio IV.''', [[latinski|lat.]] ''Pius PP. IV.'' ([[Milano]], [[31. ožujka]] [[1499.]] – [[Rim]], [[9. prosinca]] [[1565.]]), rođen kao '''Giovanni Angelo de´ Medici''', 224. poglavar [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]], papa od [[25. prosinca]] [[1559.]] do smrti [[1565.]] godine.

== Raniji život ==

Giovanni Angelo de´ Medici rodio se 31. ožujka 1499. u Milanu, kao drugo od jedanaestero djece Bernardina de´ Medicija, uglednog milanskog patricija i javnog bilježnika i majke Clelije Serbelloni. Vladajuća firentinska obitelj [[Medici]] tvrdila je da nemaju nikakvih rodbinskih veza s njegovom obitelji, sve dok Giovanni Angelo nije došao na papinsko prijestolje. Giovanni i njegov stariji brat Giangiacomo napredovali su u karijeri ali različitim putovima. Giangiacomo je postao uspješan vojnik. Zapovijedao je carskim trupama koje su osvojile [[Siena|Sijenu]], i nakon pustolovne karijere dobio je od cara [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karla V.]] ([[1519.]] – [[1556.]]) titulu markiza od Marignana. Kao što je njegov brat bio uspješan s mačem, Giovanni Angelo je bio uspješan u učenju. Studirao je filozofiju, medicinu i prvo u [[Pavia|Paviji]], a zatim u [[Bologna|Bologni]], gdje je [[11. svibnja]] [[1525.]] godine doktorirao pravo. U svojoj dvadeset osmoj godini odlučio je potražiti sreću u Rimu. U Vječni grad stigao je [[26. prosinca]] [[1527.]] godine. Od pape [[Klement VII.|Klementa VII.]] ([[1523.]] – [[1534.]]) dobio je službu protonotara, a svojom inteligencijom, sposobnošću i pouzdanošću stekao je povjerenje i pape [[Pavao III.|Pavla III.]] (1534.-[[1549.]]), koji mu je povjerio posao guvernera u više gradova [[Papinska Država|Papinske Države]]. Godine [[1545.]] Pavao III. ga imenuje nadbiskupom [[Dubrovnik]]a (tada je nosio latinski naziv [[Dubrovačka Republika|Respublica Ragusiana]]), te je vjerojatno tom prilikom (o čemu nema zapisa) i posvećen za svećenika. U posljednjoj godini svoje vladavine papa Pavao III. imenuje ga kardinalom [[8. travnja]] 1549. godine. Papa [[Julije III.]] ([[1550.]] – [[1555.]]) postavio ga je za legata u [[Romagna|Romagnu]] i zapovjednika papinskih trupa, te ga premješta iz Dubrovnika za biskupa Cassana all´ Iono u [[Kalabrija|Kalabriji]]. Slijedeći papa [[Pavao IV.]] (1555.-[[1559.]]), koji je slijedio nakon vrlo kratkog pontifikata pape [[Marcel II.|Marcela II.]] (1555.), premješta ga 1556. iz Cassane all´ Iono u biskupiju Foligno u [[Umbrija|Umbriji]]. U siječnju [[1558.]] postaje kamerlengo Kardinalskog zbora, ali ubrzo pada u nemilost kod pape Pavla IV., te napušta Rim i povlači se u rodnu [[Lombardija|Lombardiju]].

== Izbor za papu ==

Papa Pavao IV. umro je u 83. godini [[18. kolovoza]] 1559. godine. Konklave koje su uslijedile bile su najduže konklave u [[16. stoljeće|16. stoljeću]], prvenstveno zbog uplitanja europskih vladara, kao i trojice kardinala okupljenih u konklavi, koji su bili nećaci pape Pavla IV. Među njima je najutjecajniji bio Carlo Carafa, dok su druga dvojica bili Diomede Carafa i Alfonso Carafa. Po uzoru na papu [[Aleksandar VI.|Aleksandra VI.]] ([[1492.]] – [[1503.]]), koji je pripadao obitelji [[Borgia]], i papa Pavao IV. je pokušao prigrabiti moć za svoje nećake i obitelj Carafa. Nećaci pape Pavla IV. vladali su na vrlo brutalan način i zloupotrijebili svoju moć do te mjere da je 1559. godine Papa bio prisiljen intervenirati, kako bi ih obuzdao. Pavao IV. je bio strogo pravovjeran, netolerantan i autoritativan, pa su nakon njegove smrti u Rimu izbili spontani neredi. Konklava je započela [[5. rujna]] 1559. godine s prisutnih 40 od 56 kardinala. Iskoristivši činjenicu da francuski kardinali još nisu stigli u Rim, španjolska je frakcija pokušala aklamacijom izabrati kardinala Rodolfa Pio di Carpija, ali taj je pokušaj propao. Većina kardinala je tražila da bude izabran onaj kandidat koji će nastaviti s reformom Crkve i kurije, te provesti odluke [[Tridentski sabor|Tridentskog koncila]], promičući mir među kršćanskim vladarima. Potkraj rujna u Rim je stiglo još sedam kardinala. Nekoliko tjedana glasovanje je prolazilo bez ikakvih rezultata, a većinu glasova su dobivali „sporedni“ kandidati. Do [[16. prosinca]] održano je 68 neuspješnih glasovanja. Bližilo se vrijeme božićnih blagdana i kardinali su bili zabrinuti za ishod glasovanja. To je dovelo do toga da su čelnici triju frakcija (vladarskih obitelji [[Dinastija Valois|Valois]], [[Dinastija Habsburg|Habsburg]] i kardinali okupljeni oko nećaka pape Pavla IV.) postigli kompromis. Na sastanku [[22. prosinca]] dogovorili su se da izaberu kandidata prihvatljivog za sve tri strane. Navečer [[25. prosinca]], 44 kardinala okupljena u [[Sikstinska kapela|Sikstinskoj kapeli]] aklamacijom su izabrali za papu kardinala Giovannija Angela Medicija. Kardinali su, međutim, pitali Medicija da li se slaže da se glasovanje održi sljedeći dan (26. prosinca). Kardinal Medici je pristao pod uvjetom da se aklamacija održana te večeri smatra kanonski valjanom. Sljedećeg jutra, [[26. prosinca]] održano je glasovanje, kojim je potvrđen izbor kardinala Medicija. Odabrao si je ime Pio IV.

== Ponitifikat ==

Njegov prvi potez bila je amnestija za one koji su bili u nemilosti njegovog prethodnika. Za nećake pape Pavla IV. nije imao milosti. Pod pritiskom javnog mnijenja dao je uhititi kardinale Carla i Alfonsa Carafu [[1560.]] godine (Diomed je umro nedugo nakon konklave). Carla je dao pogubiti [[1561.]], dok je Alfonsa pomilovao nakon godinu dana zatvora. Njegov nasljednik papa [[Pio V.]] ([[1566.]] – [[1572.]]) kaznu je proglasio nepravednom, te ju je poništio. Pio IV. je svu svoju pozornost posvetio nastavku Tridentskog koncila, te nije skrivao zadovoljstvo kada je Koncil zaključen [[4. prosinca]] [[1563.]] godine, kao i odlukama koje je usvojio. Koncil je donio važne zaključke: prekid daljnjih rasprava s [[Protestanti|protestantima]], suzbijanje [[Hugenotski ratovi|hugenotstva]] u Francuskoj, o pitanju euharistije i misne žrtve, o svećenstvu, o valjanosti braka, o čistilištu, oprostu, štovanju slika i relikvija. Svi ti zaključci se nalaze u buli ''Benedictus Deus''. Imenovanje svog nećaka [[Karlo Boromejski|Carla Borromejskog]] ([[1538.]] – [[1584.]]) za kardinala pokazalo se izvanrednim potezom. Postao mu je glavni savjetnik za pitanja reforme, te na njegov poticaj Papa reformira rad Svete rote (Sacra rota – najviši sud u Katoličkoj Crkvi), daje sastaviti katekizam i obnoviti Misal i Brevijar. Nekoliko godina koje su mu ostale nakon zatvaranja Koncila bile su posvećene prijeko potrebnim poboljšanjima u Rimu i Papinskoj Državi, što nije bilo moguće obaviti bez nametanja dodatnih poreza. Pio IV. je donirao stotine tisuća škuda za potporu rata protiv [[Osmansko carstvo|Turaka]] u [[Kraljevina Ugarska|Ugarskoj]]. Blagost Pija IV. u postupanju sa osumnjičenicima za herezu, bila je toliko različita od strogoće njegovog prethodnika, što je navelo mnoge da posumnjaju u njegovu vlastitu ortodoksnost. Krajem [[1564.]] godine na Papu je pokušan atentat, a urotnici su bili grofovi Antonio Canossa i Taddeo Manfredi, te Benedetto Accolti, (vanbračni sin kardinala Pietra Accoltija). Urota je otkrivena i učesnici su uhićeni, te im je suđeno. Grof Canossa i Antonio Accolti su pogubljeni. Ono što nisu uradili urotnici, učinila je rimska groznica. Papa Pio IV. umro je od malarije 9. prosinca 1565. godine, a uz njegovu postelju su bili sadašnji sveci, sv. [[Filip Neri]] i sv. Karlo Boromejski. Pokopan je prvo u [[Bazilika sv. Petra|Svetom Petru]], ali [[4. lipnja]] 1583. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u [[Michelangelo Buonarroti|Michelangelovu]] Baziliku sv. Marije od Anđela i mučenika (Basilica di Santa Maria degli Angeli e dei Martiri), jednu od Pijevih najveličanstvenijih građevina. Za Pija IV. kažu da je griješio, no tko nije? Ali greške su bile neznatne u usporedbi s njegovim mnogim vrlinama.
Pape Pija IV. spomenuo se i papa [[Ivan Pavao II.]] ([[1978.]] – [[2005.]]), prilikom posjeta Dubrovniku [[2003.]] godine i njegove službe nadbiskupa u tom gradu.

== Izvori ==

* Jacques Mercier, ''Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican)'', Barbat, Zagreb 2001.,
* Marijo Milić, ''Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II.'', Laus, Split 2000.,
* Eric Russell Chamberlin, ''The bad popes'', Dorset Press, 1969.,
* Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
* Cardinals of the Holy Roman Church , [http://www2.fiu.edu/~mirandas/cardinals.htm],
* The Catholic Encyclopedia, [http://www.newadvent.org/cathen/],
* Enciclopedia dei Santi, [http://www.santiebeati.it/].

{{pape}}
{{mrva-biog-pape}}

[[Kategorija:Pape]]

Pio IV. - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica