WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-07-27T05:50:37Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[Datoteka:Rainer Maria Rilke.jpg|mini|Rainer Maria Rilke]]
'''Rainer Maria Rilke''' ([[Prag]], [[4. prosinca]] [[1875.]] – [[Valmont]], [[Švicarska]], [[29. prosinca]] [[1926.]]), [[Austrija|austrijski]] pjesnik.

== Životopis ==

=== 1875. – 1902. ===

Rođen je kao René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke, od oca Josepha, bivšeg austrijskog časnika i činovnika jedne željezničke kompanije i majke Sophie „Phie“ rođene Entz. Nakon 1884. roditelji žive odvojeno. S majkom se seli u [[Beč]]. U prvom dječaštvu, majka ga je odgajala i odijevala kao djevojčicu, vjerojatno ne mogavši preboljeti gubitak rano umrle kćeri. Od 1882. do 1884. pohađa [[Njemačka|njemačku]] pučku školu kod [[Prag|praških]] [[pijaristi|pijarista]].

U rujnu 1886., na očev zahtjev, pohađa nižu vojnu realku u [[St. Pölten]]u. Te godine školovanja kasnije naziva "početnicom odvratnosti". Plašljiv, povučen i tih, ne uspijeva se prilagoditi [[pitomac|pitomačkom]] vojničkom životu, premda mu u zavodu dopuštaju da se bavi i književnošću.

Na višu vojnu realku u [[Mährisch-Weisskirchen]]u prelazi 1890. Već iduće godine otpuštaju ga zbog "trajne boležljivosti". Ujesen se upisuje na trgovačku akademiju u [[Linz]]u, koju napušta u travnju 1892. te se vraća u rodni [[Prag]]. Utjecajni i imućni stric Jaroslav, odvjetnik i zastupnik u [[parlament]]u, preuzima na se brigu oko propaloga đaka, isposluje mu stalnu potporu te ga navodi na polaganje gimnazijskih ispita.

Zahvaljujući [[moral]]noj i materijalnoj pomoći prve mu ljubavi Valerije von David-Rhonfeld<ref>(fra.) [http://data.bnf.fr/14649615/valerie_von_david-rhonfeld/ Valerie von David-Rhonfeld (1874-1947)], Francuska nacionalna knjižnica. Pristupljeno 9. svibnja 2016.<br>"''Premier amour de Rainer Maria Rilke (1875-1926)''"</ref>, kćeri negdašnjega vojnog upravitelja [[Dalmacija|Dalmacije]] [[David von Rhonfeld|Davida]], 1894. uspijeva objaviti svoje prve stihove, zbirku naslova: "Život i pjesme".

Ispit zrelosti na praškoj državnoj njemačkoj gimnaziji polaže s odličnim uspjehom 1895. Objavljuje svoju drugu, [[neoromantizam|neoromantičku]] zbirku pjesama: "Žrtva [[lar]]ima", u naslijeđenim [[Heinrich Heine|heineovskim]] stihovima i pod utjecajem [[Detlev von Liliencron|Detleva von Liliencrona]]. Pretežito je zaokupljena praškim slikama. Ujesen na praškom sveučilištu upisuje [[filozofija|filozofiju]], a potom [[pravo]].

Godine 1896. pokreće povremenu publikaciju "Vodopije". Inspiriran [[Maurice Maeterlinck|Maeterlinckom]] osniva tzv. "intimni [[teatar]]" te počinje pisati [[drama|drame]]. Objavljuje i treću zbirku [[lirika|lirike]]: "Okrunjen snom". Ujesen seli u [[München]], upisuje na tamošnjem [[sveučilište|sveučilištu]] dva [[semestar|semestra]], osobito studira [[povijest umjetnosti]].

U ožujku 1897. putuje u [[Venecija|Veneciju]]. Izlazi mu četvrta zbirka lirike: "[[Advent]]", u kojoj zaokružuje dotadašnja iskustva te se oblikuje kao pjesnik unutrašnjeg života. U svibnju se upoznaje s tada glasovitom književnicom i intelektualkom [[Lou Andreas-Salomé]], kćeri [[Rusija|ruskog]] [[general]]a, ranije [[Friedrich Nietzsche|Nietzscheovom]] a kasnije i [[Sigmund Freud|Freudovom]] prijateljicom i suradnicom, autoricom knjige o Nietzscheu. Nastavlja studij u Berlinu, gdje posredstvom Lou i njezina supruga, filologa [[Carl Andreas|Carla Andreasa]] upoznaje mnoge značajne pisce ([[Gerhart Hauptmann|Gerharta Hauptmanna]], [[Carl Hauptmann|Carla Hauptmanna]], [[Georg Simmel|Georga Simmela]], [[Stefan George|Stefana Georgea]]).

U proljeće 1898. polazi na studijsko putovanje po [[Italija|Italiji]], baveći se posebno [[Renesansa|renesansnim]] [[slikarstvo]]m.

Godine 1899. izlazi zbirka pjesama: "Meni na slavu", koju u kasnijim godinama označuje kao pravi svoj početak; zatim "Pjesan o ljubavi i smrti korneta Kristofa Rilkea", prva verzija; lirska drama "Bijela kneginja", posve u duhu zahtjeva maeterlinckovske scene; te proza: "Dvije praške priče". Od travnja do srpnja u društvu Lou i njezinog supruga putuje po [[Rusija|Rusiji]]. Prima ih i [[Lav Nikolajevič Tolstoj]]. Upoznaje slikare [[Ilja Rjepin|Ilju Rjepina]] i [[Leonid Pasternak|Leonida Pasternaka]], oca pjesnika [[Boris Pasternak|Borisa Pasternaka]], te seljačkog pjesnika [[Spiridon Drožin|Spiridona Drožina]]. Vrativši se u Njemačku, s najvećom marljivošću daje se na učenje ruskog jezika, književnosti i kulture, o čemu svjedoči i osam pjesama na ruskom, od kojih je šest posvećeno Lou. Prevodi [[Anton Pavlovič Čehov|Čehovljeva]] "Galeba", Drožinove pjesme, ulomke "Bijednih ljudi" [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski|Dostojevskoga]].

Godine 1900. Lou i Rilke sami kreću na drugo putovanje po Rusiji, od svibnja do kolovoza: [[Moskva]], [[Tula]], [[Jasnaja Poljana]] (ponovno ih prima Tolstoj), [[Kijev]], duga putovanja [[Dnjepar|Dnjeprom]] i [[Volga|Volgom]], [[Nižnji Novgorod]], [[Petrograd]]. Rilkeu će [[Rusija]] ostati neizbrisivim doživljajem, koji će naći svog izraza osobito u zbirci "Časoslov". Na dan prispjeća u [[Berlin]] prihvaća poziv prijatelja slikara [[Heinrich Vogeler|Heinricha Vogelera]] da posjeti [[slikarska kolonija|slikarsku koloniju]] [[Worpswede]] kod [[Bremen]]a. [[Saska|Donjosaski]] krajolici bitno određuju njegovu liriku. U Worpswedeu intimno upoznaje dvije prijateljice, slikaricu [[Paula Modersohn-Becker|Paulu Becker]] i kiparicu, [[August Rodin|Rodinovu]] učenicu [[Clara Westhoff|Claru Westhoff]]. Objavljuje prozu "O dragom Bogu i ostalo".

Ženi se Clarom Westhoff 28. travnja 1901. u [[Bremen]]u, a 12. prosinca iste godine rađa se kći Ruth. Bračni par povlači se, predan umjetnosti, u obližnje selo [[Westerwede]]. Rilke zarađuje pišući novinske članke o književnosti, likovnim umjetnostima i kazalištu u "[[Bremer Tagebuch]]u".

Nastaju: drama u dva čina: "Dnevni život" te proza: "Posljednji". U srpnju 1902. izlazi "Slikovnica", prvi veliki Rilkeov pjesnički uspjeh, koji ga čini poznatim i značajnim. Početkom ljeta provodi mjesec dana u pokrajini [[Holstein]] blizu [[Danska|Danske]], u dvorcu [[Haseldorf]]. Duboko ga se doima sjevernjačko ozračje. Odatle 28. lipnja upućuje prvo svoje pismo Rodinu, u kojemu naviješta studiju o njegovu djelu. Napušta obitelj. Malu Ruth uzimaju k sebi Westthoffovi u Bremenu, a Clara se pripravlja na sličnu egzistenciju: beskrajna putovanja u traženju umjetničkog izraza. Kasnije se Rilke i Clara susreću povremeno. Pjesnik u kolovozu seli u [[Pariz]], koji će tijekom idućih dvanaest godina smatrati više ili manje stalnim boravištem.

=== 1902. – 1910. ===

Godine 1903. u Berlinu izlazi monografija: "Rodin", kao i monografija: "Worpswede". Narušena zdravlja, od ožujka do travnja 1903. liječi se od posljedica gripe u [[Viareggio|Viareggiu]]. Za samo sedam dana napisao je 547 stihova ciklusa: "O siromaštvu i smrti", zapravo zadnjeg dijela "Časoslova", u kojima se već osjećaju tragovi pariških dojmova. Započinje duga epoha beskrajnih putovanja u traženju samoće. Uči danski, da bi mogao čitati [[Jens Peter Jacobsen|Jensa Petera Jacobsena]] i [[Søren Kierkegaard|Kierkegaarda]].

Godine 1904. Započinje pisati "Maltea", u kojemu se pariška zbilja miješa sa sjevernjačkim maštama i čežnjama. U lipnju odlazi u [[Kopenhagen]], potom u [[Švedska|Švedsku]], kamo ga poziva ljubiteljica i propagator njegova pjesništva [[Ellen Key]], švedska socijalistica. U doticaju s njezinim prijateljima (slikar [[Ernst Norlind]], profesor [[Hans Larsson]]) ponovno stječe sigurnost stanovitog sporazuma s prirodom. Tek u kasnu jesen napušta Švedsku, a u prosincu posjećuje u Njemačkoj obitelj.

Nova ga bolest, u ožujku i travnju 1905., odvodi u [[sanatorij]] [[Weisser Hirsch]] kod [[Dresden]]a. Tu upoznaje [[grof]]icu [[Luise von Schwerin]], čiji krug (prirodoslovac i [[filozof]] [[Jacob Uexküll]], novčar i književnik [[Karl von Heydt]], gđa [[Alice Faehndrich]]) postaje i krugom višegodišnjih Rilkeovih mecena. Heydtova studija o nedavno objavljenu "Časoslovu" skreće na pjesnika pozornost čitave Njemačke. U ljeto se s Uexküllom, nakon posjeta Berlinu, Worpswedeu, [[Göttingen]]u, posvećuje izučavanju prirodnih znanosti, što ga upućuje daljnjim novim smjerom. Iznenada ga poziva [[Auguste Rodin|Augustu Rodinu]] da se brine o njegovu dopisivanju te mu je 1906. skoro osam mjeseci neka vrst tajnika ili literarnog savjetnika. Rodin zahtijeva od Rilkea skoro danonoćni rad, umjesto ugovoreni dvosatni, a zbog nekontroliranog ispada ostarjeloga majstora, Rilke se vraća u [[Pariz]]. Daljnja putovanja: [[Belgija]] i [[Njemačka]]. Po tihim dvorcima i imanjima uživa potporu [[mecena]]. U kasnu jesen poziva ga [[Alice Faehndrich]] u svoju vilu na [[Capri]]ju, posreduje mu "Portugalske sonete" [[Elizabeth Barrett-Browning]], koje će Rilke kongenijalno prevesti. Za razliku od Rima, boravkom na Capriju pjesnik je očaran. Nastaje nova verzija "Korneta". U prosincu izlazi i nova, konačna verzija "Slikovnice".

U [[Pariz]]u se 1907. upoznaje s [[Emile Verhaeren|Verhaerenom]], [[André Gide|Gideom]], [[Romain Rolland|Rollandom]], [[Charles Vildrac|Vildracom]], [[Anna de Noailles|Annom de Noailles]]. Zahvaljujući daru berlinskog nakladnika S. Fischera novčano je neovisan pa može slobodno i mnogo raditi. Upoznaje [[Paul Cézanne|Cezannea]] i njegovo slikarstvo. U prosincu izlazi prvi dio "Novih pjesama", rezultat Rilkeova naukovanja kod Rodina i Cezannea: "pjesma-stvar" i proizvodno načelo umjetnosti u "iskušanoj samoći rada"

U Parizu 1908. piše dva rekvijema: "Za jednu prijateljicu" i "Za grofa Karla von Kalckreutha". Izlazi i drugi dio "Novih pjesama".

Tijekom veljače i ožujka 1910. boravi u [[Leipzig]]u kod Kippenbergovih. "Zapisi Maltea Lauridsa Brigge", redigirani tom prigodom, izlaze u ljeto. Jedno od najznačajnijih i najslavnijih Rilkeovih djela u [[Europa|Europi]] bude smjesta prepoznato kao nezaobilaziv stup moderne proze. Neposredno potom upada u krizu stvaranja, koja će trajati dobre dvije godine, ali će se zapravo po osobnom osjećanju produžiti sve do 1922, iako piše velik broj (objavljivanih i neobjavljenih) pjesama. U travnju 1910. provodi tjedan dana u dvorcu Devin ([[Duino]]) nad [[Trst|Tršćanskim]] zaljevom, koji će uvelike odrediti daljnji smjer pisanja. [[Dvorac]] je nasljedno vlasništvo [[kneginja|kneginje]] [[Marie Thurn und Taxis]]. Sastaje se s filozofom [[Rudolf Kassner|Rudolfom Kassnerom]]. Kneginja, Rilke i Kassner postaju nerazdruživ intelektualni krug. Koncem studenoga Rilke se s jednim društvom upućuje u Sjevernu [[Afrika|Afriku]]: [[Alžir]], [[Biskra]], [[El Kantara]], [[Kartaga]], pa [[Tunis]], [[Kairouan]], u kojemu se u Rilkea budi izrazito zanimanje za [[islam]].

=== 1910. – 1919. ===

Godine 1911., nakon međupostaje u [[Napulj]]u, nastavlja s putovanjem prema [[Kairo|Kairu]], pa uz [[Nil]]: [[Memfis]] i [[Teba]], [[Luxor]], [[Karnak]], sve do [[Asuan]]a. U veljači se razbolijeva u Kairu, a u ožujku se preko Venecije vraća u [[Pariz]]. Prevodi [[Maurice de Guérin|Guerinova]] "[[Kentaur]]a". Clara traži rastavu, do koje ipak ne dolazi. Zahvaljujući Kippenbergovima, u Rilkea se budi zanimanje za njemačku klasiku, počinje se diviti [[Friedrich Gottlieb Klopstock|Klopstocku]], [[Johann Wolfgang von Goethe|Goetheu]], [[Heinrich von Kleist|Kleistu]]. U listopadu započinje drugi boravak u Devinu, koji će potrajati punih sedam mjeseci. Koncem siječnja 1912. piše Prvu i Drugu Devinsku elegiju. Nastaje ciklus pjesama "Život Marijin", posvećen slikaru [[Heinrich Vogeler|Heinrichu Vogeleru]]. Nekoliko pjesama iz tog ciklusa uglazbit će 1923. [[Paul Hindemith]]. U svibnju odlazi u Veneciju, u stan kneginje Thurn und Taxis. Prijateljuje s [[Eleonora Duse|Eleonorom Duse]], koju uzalud nagovara na povratak pozornici. U listopadu preko Munchena putuje u [[Španjolska|Španjolsku]], potaknut [[El Greco|El Grecovim]] [[Toledo]]m. Posjećuje [[Toledo]], [[Cordoba|Cordobu]], [[Sevilla|Sevillu]], [[Ronda|Rondu]], pa [[Madrid]]. U Rondi piše [[fragment]] kasnije Šeste Devinske elegije.

Od veljače 1913. opet je u Parizu. Jedan je od prvih koji upoznaju i ukazuju na [[Marcel Proust|Proustovu]] veličinu. Podupire [[Norbert von Hellingrath|Norberta von Hellingratha]] u radu na izdavanju [[Friedrich Hölderlin|Hölderlinova]] djela, koje ga je oduševilo i uputilo [[metafizika|metafizici]] povijesti. Upoznaje mladog [[Franz Werfel|Werfela]]. U listopadu u Parizu piše Treću Devinsku elegiju. Intimna veza s pijanisticom Magdom von Hattingberg, "Benvenutom".

Godine 1914. prevodi Gideov "Povratak izgubljenog sina". Koncem veljače zajedno s Magdom von Hattingberg putuje u Berlin, ali se veza raskida. Razočaran i iscrpljen, Rilke u srpnju napušta svoj stan u Parizu. U ratnim godinama, rasprodat će se na dražbi njegov imutak: knjige, slike, pisma, nešto pokućstva i garderoba. Spise uspijeva spasiti [[André Gide]], pa mu ih uručuje nakon rata. Prolazi "hölderlinsku" fazu iznadpolitičkog nacionalizma. U ratu padaju njegovi znanci Hellingrath, slikari [[Götz von Seckendorff]] i [[Franz Marc]]. U kolovozu i rujnu liječi se u lječilištu [[Irschenhausen]].

Od 1915. živi u [[München|Münchenu]] po hotelskim sobama i [[pansion]]ima. Duboko pati zbog rata. Europa mu je postala "strašnom ranom". Urođeni mu internacionalizam priječi svako austro-njemačko ratničko-domoljubno osvjedočenje. U veljači se ponovno liječi u Irschenhausenu na [[Isar]]u. U prosincu ga, posve neočekivano, pozivaju u austrijsku vojnu službu. Prolazi tri tjedna pješadijske obuke, potom slijedi prekomanda u Ratni arhiv u [[Beč]]u. Zahvaljujući prijateljskim intervencijama, otpuštaju ga u lipnju. Uvelike mu pomaže prijateljskim gestama [[Hugo von Hofmannsthal|Hofmannsthal]], nastanjen u blizini. U srpnju se vraća se u München.

U 1917. i 1918. sudjeluje u priredbama [[pacifizam|pacifističke]] ustanove "[[Forum]]". Ponovno pokušava studirati: pod utjecajem je skupine "kozmičara" iz [[Stefan George|Georgeova]] kruga, osobito ga privlači [[arheolog]] [[antika|antike]] i [[Rim]]a te istraživač misterija [[Alfred Schuler]], učenik istraživača [[mit]]ova [[J. J. Bachofen|J. J. Bachofena]]. Druži se s književnicom [[Hertha Koenig|Herthom König]]. Otkriva [[Pablo Picasso|Picassa]] i [[Paul Klee|Kleea]]. Münchenska revolucija, koja ga vrlo zanima, produžuje njegov nemir, ali se ipak pokušava vratiti književnom radu.

=== 1919. – 1926. ===

U Njemačkoj više ne može ostati, jer nove vlasti ne izdaju dozvole boravka useljenicima nakon 1. kolovoza 1914. Poteškoće s putnicom. Austrijska mu više ne vrijedi, teškom mukom dobiva [[Čehoslovačka|čehoslovačku]], prema mjestu rođenja. U lipnju zauvijek napušta München. Seli u Švicarsku, boravi u [[Ženeva|Ženevi]] i [[Nyon]]u. Tijekom listopada i studenoga održava književne večeri u [[Zürich]]u, [[St. Gallen]]u, [[Luzern]]u, [[Bern]]u, pa na kraju u [[Winterthur]]u.

Za pjesnika se počinje zanimati i baselska [[aristokracija]], pa on u [[Locarno|Locarnu]] prima poziv iz obitelji [[Carl Jacob Burckhardt|Carla J. Burckhardta]], povjesničara i kasnijeg ministra, te biva ugošćen najprije u [[Basel]]u, a potom na njihovu obiteljskom imanju. Od lipnja do sredine srpnja ponovno je u Veneciji, kod kneginje Thurn und Taxis. U listopadu provodi osam nezaboravnih dana u Parizu. Povratak u Švicarsku znači novu radost: [[Nanny Wunderly-Volkart]], sestrična [[Werner Reinhart|Wernera Reinharta]], švicarskog industrijalca, posreduje mu za boravak dvorac [[Berg am Irchel]], na pola puta između [[Zürich|Züricha]]. Tu će ostati šest mjeseci.

Oduševljen [[Paul Valéry|Valéryevim]] pjesništvom prevodi 1921. "Groblje pored mora". Početak je to jednog velikog prijateljstva i uzajamnog štovanja. U svibnju mora napustiti Berg am Irchel. Seli u [[Etoy]] na Ženevskom jezeru, gdje se predaje novoj ljubavi: [[Baladine Klossowska|Baladini Klossowskoj]], slikarici za čija se dva sina brine Rilke, naročito za mlađeg [[Balthus|Balthusza]]. Lutajući s Baladinom [[kanton]]om [[Wallis]], otkriva pored gradića [[Sierre]] dvorac iz 13. stoljeća, [[Muzot]], nad dolinom rijeke [[Rhone]]. Dvorac otkupljuje [[mecena]] [[Werner Reinhardt]], adaptira ga te ga daje Rilkeu na raspolaganje. Nakon višegodišnjih unutrašnjih i vanjskih priprava, u doista čudnu nadahnuću, Rilke u samo tri tjedna, 1922., dovršava "Devinske elegije", od kojih su samo prve četiri ranije bile definitivne, te niz od 56 "Soneta Orfeju".

Od 1923. počinje osjećati ozbiljne zdravstvene tegobe. U ljeto i jesen putuje po Švicarskoj. Koncem godine odlazi u [[sanatorij]] [[Valmont]] na [[Ženeva|Ženevskom]] jezeru.

Do kraja života piše pjesme na francuskom jeziku, čitava četiri velika ciklusa. Piše i niz pjesama na njemačkom, od velikog značenja za nov obrat u pjesništvu. Dana 20. siječnja 1924. vraća se iz sanatorija u [[Muzot]]. U travnju ga posjećuje Valery.

U Parizu 1925. doživljuje velike književničke počasti. Putuje s Baladinom Klossowskom po Francuskoj, Švicarskoj i Italiji, a koncem rujna opet je na liječenju u Ragazu. Potom se nakratko vraća u svoj usamljeni dvorac, a koncem prosinca ponovno je u sanatoriju. U studenome piše oporuku. U njoj određuje i mjesto vlastita pokopa.

Do kraja svibnja 1926. je u sanatoriju, po vlastitu osjećanju nešto poboljšana zdravlja. Velik dio ljeta provodi u [[Ragaz]]u, gdje se posljednji put susreće s kneginjom, a 13. rujna i s Valeryjem na Ženevskom jezeru. Vraća se u Sierre, ali ne ide u svoj dvorac, nego u hotel "Bellevue". Berući jednom prigodom ruže Rilke se ubo na trn, što pospješuje njegovo već propalo zdravstveno stanje. Tek pošto ga 30. studenoga ponovno smještaju u Valmont, dijagnosticiraju njegovu bolest kao akutnu [[leukemija|leukemiju]]. Dana 29. prosinca u 3,30 umire ispaćen i osamljen. Pokopan je 2. siječnja 1927. na malom groblju u [[Raron]]u, prema vlastitoj želji i prema vlastitim [[estetika|estetičkim]] nazorima.

== Djela ==

=== Pjesničke zbirke ===

* Leben und Lieder (1894.) – Život i pjesme

* Larenopfer (1895.) – Žrtva Larima

* Traumgekrönt. Neue Gedichte (1896.) – Okrunjen snom

* Advent (1897.)

* Mir zur Feier (1899.) – Meni na slavu

* Das Stunden-Buch (1905.) – Časoslov

* Das Buch der Bilder (1902., temeljito prerađena 1906.) – Slikovnica

* Neue Gedichte (1907.) – Nove pjesme

* Der neuen Gedichte anderer Teil (1908.) – Nove pjesme, drugi dio

* Requiem (1909.)

* Das Marien-Leben (1912.) – Život Marijin

* Erste Gedichte (1913.) – Prve pjesme

* Duineser Elegien (1923.) – Devinske elegije

* Die Sonette an Orpheus (1923.) – Soneti Orfeju

; Pjesme na francuskom jeziku

* Vergers (1926.)

* Les Quatrains Valaisans (1926.)

* Les Roses (1927.)

* Les Fenêtres (1927.)

=== Proza ===

* Zwei Prager Geschichten (1899.) – Dvije praške priče

* Die Letzten (1902.) – Posljednji

* Vom lieben Gott und Anderes (1900.) – O dragom Bogu i ostalo

* Die Weise von Liebe und Tod des Cornets Christoph Rilke (1906. – prva verzija, 1912. – druga verzija) – Pjesan o ljubavi i smrti korneta Kristofa Rilkea

* Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge, Roman (1910.) – Zapisci Maltea Lauridsa Briggea

=== Drame ===

* Jetzt und in der Stunde unseres Absterbens (1896.) – Sada i na čas smrti naše

* Im Frühfrost (1897.) – Jutarnji mraz

* Die weisse Fürstin (1898. napisana, 1904. prerađena) – Bijela kneginja

* Das tägliche Leben (1901.) – Dnevni život

=== Zapisi o umjetnosti i književnosti ===

* Worpswede (1902.)

* Auguste Rodin (1903.)

=== Rilke na hrvatskom jeziku ===

* Auguste Rodin, Zagreb, 1951.
* Soneti Orfeju, Zagreb, 1969.
* Arhajski torzo, Zagreb, 1979.
* Pisma mladom pjesniku, Divič, 1997.
* Duineser Elegien / Devinske elegije, Zagreb, 1998.
* Zapisci Maltea Lauridsa Briggea, Zagreb, 2008.
* Poezija i proza, Zagreb, 2001.

== Izvori ==
{{izvori}}

== Vanjske poveznice ==
{{wikicitat}}
*[https://searchworks.stanford.edu/view/5520882 Knjižnice Stanfordskog sveučilišta] "Sieh dir die Liebenden an" : Briefe an Valerie von David-Rhonfeld

{{GLAVNIRASPORED:Rilke, Reiner Maria}}

[[Kategorija:Austrijski književnici]]
[[Kategorija:Austrijski pjesnici]]
[[Kategorija:Sudetski Nijemci]]

Rainer Maria Rilke - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica