WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)

2021-11-30T01:52:37Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)

←Starija inačica		Inačica od 01:52, 30. studenoga 2021.
Redak 145:		Redak 145:

	== Vanjske poveznice ==		== Vanjske poveznice ==
	~~{{Commonscat\|Knights Templar}}~~
	* [http://asv.vatican.va/ Dokument Vatikanske knjižnice]		* [http://asv.vatican.va/ Dokument Vatikanske knjižnice]
	* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=229&act=show Tko su bili templari? GK]		* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=229&act=show Tko su bili templari? GK]

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-07-26T11:57:03Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{| border=1 cellpadding=4 cellspacing=0 class="toccolours" style="float: right; width: 300px; clear: both; margin: 0.5em 0 1em 1em; border-style: solid; border:1px solid #7f7f7f; border-right-width: 2px; border-bottom-width: 2px; border-collapse: collapse; font-size: 95%;"
|+<big><big>'''Viteški red Templara'''''</big><br>
|-
| align=center | [[Datoteka:Seal of Templars.jpg|centar|200px]]
|-
| align=center | Ime reda
|-
| align=center | latinski : ''Fratres militiae Templi''
|-
| align=center | '''''Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama''
|-
| align=center | Godine osnivanja
|-
| align=center | 1118. godine su osnovani
|-
| align=center | 1120. godine postaju vojnički red
|}

'''Templari''' ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i '''Vitezovi Templari''', ''Hramovnici'') (lat. ''Fratres militiae Templi''), [[Kršćanstvo|kršćanski]] [[Vojnički redovi|vojni red]] osnovan 1118. godine nakon [[prvi križarski rat|prvog križarskog rata]] po uzoru na [[Cisterciti|cistercite]] s namjerom da pomognu novom [[Jeruzalemsko Kraljevstvo|Jeruzalemskom Kraljevstvu]] da se odupre napadima [[muslimani|muslimana]] iz okolice i pruže sigurnost velikom broju [[hodočasnik]]a koji su krenuli u [[Jeruzalem]] nakon njegovog osvajanja.<ref>Napier, Gordon, str. 32.</ref> Red je osnovao plemić [[Hugo de Payens]] sa svojim drugovima. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, ''Templum Salomonis'', po čemu je i dobio ime.<ref name="Vignati, Alejandro, str. 27">Vignati, Alejandro, str. 27.</ref>

Templari su, kao i ostali [[crkveni redovi]], polagali vječni zavjet poslušnosti [[Papa|papi]], a obavezali su se i da će svoje živote posvetiti obrani puteva do Jeruzalema.

U novije vrijeme postoji niz istoimenih suvremenih templarskih organizacija koje štuju duh [[Vitez (titula)|viteštva]] i sastavljaju viteška pravila kao i ceremonije slične templarskima, međutim ni jednoj od brojnih viteških organizacija nije priznato povijesno nasljedno pravo templarskog reda.

== Organizacija ==
[[Datoteka:Hugues de Payens (Versailles).jpg|mini|desno|[[Hugo de Payens]] prvi veliki meštar Templarskog reda]]
Godine 1127. Hugo de Payens i petorica njegovih suboraca otišli su u [[Europa|Europu]] kako bi zatražili službeno priznanje od Crkve i dobili zakonik na kojem bi se temeljilo djelovanje njihova reda. Zakonik je izradio [[Bernard iz Clairvauxa|Bernard od Clairvauxa]], a doradio ga je [[Stjepan od Chartresa]] sastavivši tzv. ''[[Latinski pravilnik]]''.<ref>Vignati, Alejandro, str. 28.-29.</ref> Osim zakonikom, ''Statutima'' i ''Razmatranjima'', organizacijska struktura reda bila je utvrđena bulom ''[[Omne datum optimum]]'' pape [[Inocent II.|Inocenta II.]] iz 1139. godine.<ref name="Vignati, Alejandro, str. 32">Vignati, Alejandro, str. 32.</ref> Red se dijelio na [[vitez (titula)|vitez]]ove, [[kler]]ike, [[Perjanici|perjanike]] i [[Služeća braća|služeću braću]], a na čelu reda je bio [[Veliki meštar]] i Veliko vijeće.<ref name="Vignati, Alejandro, str. 32"/> Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili [[Salomon]]ovom hramu, a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova.

Zamjenik velikog meštra bio je ''senešal'' koji je mogao sudjelovati čak i na najtajnijim sjednicama Velikog vijeća. Treći po redu u templarskoj hijerarhiji bio je ''maršal'', nositelj najviše vojne vlasti koji je bio nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vojni zapovjednici u svojim regijama, ali pokoravali su se maršalu Reda.<ref name="Vignati, Alejandro, str. 32"/>

Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika. Među ostalim dužnosnicima isticali su se ''preceptori'', upravitelji templarskih središta, časnici, podređeni maršalu i ''drapieri'', odnosno suknari koji su se brinuli za odjeću svoje braće. Među štitonošama petorica su imala istaknutiji položaj: podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i ''turcoplier'', časnik lake konjice.<ref>Vignati, Alejandro, str. 34.</ref>

Vitezovi Hrama bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.

Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.

Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i nekim oblikom bankarstva, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje.

=== Veliki meštri vitezova templara ===
*[[Hugo de Payens]] (1119.)
*[[Robert de Craon]] (1137.)
*[[Everard des Barres]] (1149.)
*[[Bernard de Tremelay]] (1152.)
*[[Andre de Montbard]] (1153.)
*[[Bernard de Blanquefort]] (1156.)
*[[Philippe de Millay de Naplouse]] (1169.)
*[[Eudes de Saint-Armand]] (1171.)
*[[Arnold de Torroja]] (1180.)
*[[Gerard de Ridefort]] (1187.)
*[[Robert de Sable]] (1191.)
*[[Gilbert Erail]] (1194.)
*[[Philippe du Plaissiez]] (1201.)
*[[Guillaume de Chatres]] (1210.)
*[[Pierre de Montaigu]] (1219.)
*[[Armand de Perigord]] (1232.)
*[[Richard de Bures]] (1244.)
*[[Guillaume de Sonnac]] (1247.)
*[[Thomas Berard]] (1256.)
*[[Guillaume de Beaujeu]] (1273.)
*[[Thibaud Gaudin]] (1291.)
*[[Jacques de Molay]] (1293.)

== Povijest ==

=== Osnivanje i uspon Reda ===
[[Datoteka:Battle of Cresson.jpg|mini|250px|desno|Bitka za Hattin [[1187.]]]]
Nakon što je 1099. godine, tijekom [[Prvi križarski rat|Prvog križarskog rata]] (1095.-1099.), osvojen Jeruzalem, javila se potreba za zaštitom kršćanskih hodočasnika koji su dolazili posjetiti ''[[Sveta zemlja|Svetu zemlju]]''. S tim ciljem osnovana je 1118. godine družina vitezova koja se okupila oko Huga de Payensa i [[Geoffroya de Saint-Omer|Geoffroya de Saint-Omera]]. Njima su se uskoro pridružili vitezovi iz pokrajine [[Champagne-Ardenne|Champagne]]: Godfrey Bisoi, Godfrey Roval, Pagano de Mont Didier, Arcibald de St. Amand te Andre de Montbard, a kasnije i Fulco d'Angers te oko 1120. [[Hugo Šampanjski|Hugo, grof Champagne]].<ref name="Vignati, Alejandro, str. 27"/>

Vitezovi su se obvezali da će posvetiti svoje živote obrani puteva do Jeruzalema. Za svoje sjedište izabrali su palaču navodno sagrađenu na ostacima [[Jeruzalemski hram|Salomonovog hrama]], po kojoj su prozvani redom Hrama. Templari su se obavezali na poslušnost, siromaštvo i krepost, kao i na borbu protiv [[islam|muslimanskih]] vojnika.

Godine 1127. dobili su temeljni zakonik reda, a bulom ''Omne datum optimum'' primili su povlastice koje su omogućile kasniji uspon templarskog reda, a odnosile su se na izuzeće od biskupske vlasti, pravo na vlastite svećenike, neovisne od mjesnih crkvenih dostojanstvenika i oslobođenje od plaćanja crkvene desetine.<ref>Vignati, Alejandro, str. 29.</ref>

Kroničar [[Vilim Tirski]] zapisao je da se prva oružana akcija templarskih vitezova u Palestini odigrala 1138. godine, nakon što su muslimanski odredi osvojili grad Tecou.<ref>Vignati, Alejandro, str. 45.</ref> Prethodno su svoje vojničke sposobnosti iskazali u borbama protiv [[Mauri|Maura]] u Španjolskoj i Portugalu. Kao nagradu za vojni angažman, templari su sporazumom iz 1143. godine dobili dvorce [[Monzón|Monzon]], Mongay, Barbara, Belchite i Remolins, desetinu državnog poreza te petinu muslimanskih teritorija u čijem su budućem osvajanju trebali sudjelovati.<ref>Vignati, Alejandro, str. 42.-43.</ref>

Godine 1136. umro je Hugo de Payens, a na položaju velikog meštra naslijedio ga je [[Burgundija|burgundski]] plemić [[Robert de Craon]].<ref>Napier, Gordon, str. 53.</ref> Budući da je Zengi, emir Alepa i Mosula, u to vrijeme zauzeo mnoge kršćanske gradove u Svetoj zemlji i da je na Božić 1144. godine pao grad Edesa, odlučio je Sveti Bernard pozvati kršćane u [[Drugi križarski rat]] (1145.-1149.).

Križare su vodili francuski kralj [[Luj VII., kralj Francuske|Luj VII.]] i [[Sveto Rimsko carstvo|rimsko-njemački car]] [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konrad III.]], a završio je 1149. godine porazom kršćanske vojske kod [[Damask]]a. Templari su se istaknuli u borbama, ali njihov doprinos nije imao utjecaj na ishod rata.<ref>Napier, Gordon, str. 55.</ref>

Godine 1154. za velikog meštra izabran je Bertrand de Blanquefort koji je u bitki u blizini [[Tiberijada|Tiberijade]] 1156. zarobljen, dok su muslimani pobijedili i pobili tri stotine njegovih vitezova, a ostatak zarobili. Blanquefort je kasnije oslobođen na molbu [[bizant]]skog cara [[Manuel I. Komnen|Manuela I. Komnena]].<ref>Napier, Gordon, str. 56.-57.</ref>

=== Gubitak uporišta u Svetoj zemlji i pad Reda ===
Kada je 1162. godine umro jeruzalemski kralj Baudouin III. bez potomstva, naslijedio ga je brat [[Amalarik]] koji je nastavio borbe protiv [[Fatimidski kalifat|Fatimidskog kalifata]]. Tijekom tog sukoba, kralj Amalarik je optužio vitezove templare za izdaju, te je dao pogubiti dvanaestoricu članova reda.<ref>Napier, Gordon, str. 71.</ref> Istodobno, snage [[Nur ed-Din]]a napale su [[Kneževina Antiohija|kneževinu Antiohiju]], ali su kršćanske snage potpomopgnute templarima i predvođene princom Bohemondom III. od Antiohije uspjele odbiti napad na strateški važan dvorac u Harencu. Međutim, muslimanske snage su napravile zasjedu iz koje se spasilo samo sedmero templara.

Godine 1174. umro je Amalarik i ostavio prijestolje maloljetnom Baudouinu IV. koji je bolovao od gube. Iste godine umro je i Nur ed-Din što je omogućilo politički uspon [[Saladin]]a (''Salah ad-Din'') koji je težio osvojiti čitav prostor Sirije i Palestine. Odlučivši istjerati križare iz Svete zemlje, Saladin je ostvario niz pobjeda i u listopadu 1187. godine zauzeo Jeruzalem.<ref name="Povijest, str. 41">Povijest, str. 41.</ref> Neposredno prije pada Jeruzalema, odigrala se [[bitka kod Hattina]] u kojoj je kršćanska vojska ametice poražena, a zarobljeni su kralj [[Guy de Lusignan]], Renauld de Chatillon i templarski veliki meštar Gerard de Ridefort.<ref>Napier, Gordon, str. 77.-79.</ref>

[[Aškelon|Askalon]] je osvojen 4. rujna 1187. godine, dok je Jeruzalem predan Saladinu u noći s 2. na 3. listopada. Pad Jeruzalem izazvao je šok u Europi što je rezultiralo organiziranjem [[Treći križarski rat|Trećeg križarskog rata]] (1189.-1192.) na čelu s njemačkim carem [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrikom I. Barbarossom]], francuskim kraljem [[Filip II., kralj Francuske|Filipom II. Augustom]] i engleskim kraljem [[Rikard I. Lavljeg Srca|Rikardom I. Lavljeg Srca]].<ref name="Povijest, str. 41"/><ref>Napier, Gordon, str. 85.-86.</ref>

Kršćanska vojska predvođena Rikardom Lavljeg Srca i Guyem de Lusignanom uspjela je u srpnju 1191. godine osloboditi grad Akko, koji je postao nova prijestolnica Jeruzalemskog Kraljevstva. U tom gradu su i templari osnovali svoje novo sjedište. Rat se završio [[1192.]] godine sklapanjem mira između Rikarda Lavljeg Srca i Saladina.

Gilbert Erail, koji je postao veliki meštar templara [[1195.]] godine, započeo je gradnju monumentalne utvrde nazvane ''Zamak hodočasnika'', koja se uzdizala nad cestom između Akka i Jeruzalema.

Kako je u [[Palestina|Palestini]] rastao vojni pritisak [[Saraceni|Saracena]], Templari su krajem 12. stoljeća svoje sjedište premjestili prvo na Cipar, a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi.

Prve početke bankarstva iz razdoblja [[križarski ratovi|križarskih ratova]] razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima.

Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV]] koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, [[Jacques DeMolay]]a.

Godine 1312. [[avignon]]ski Papa [[Klement V.]] pod utjecajem [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV.]] ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju drugi crkveni redovi, većinom [[ivanovci]].

Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u [[Kristov red]]. Godine 1319. Papa [[Ivan XXII.]] je odobrio Kristov red, bulom "[[Ad ea ex quibus]]", u kojoj se izričito naglašava da je Red Krista jedini legitimni nasljednik Templara. Drugi dio je pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio [[Robert Bruce]] koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape.

== Chinonski pergament ==
U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice poznat pod nazivom [[Chinonski pergament]] u kojemu Papa [[Klement V.]] utvrđuje kako bulom ukida Templarski red, ali ih ne osuđuje za [[Hereza|herezu]] navodeći kako tijekom postupka nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog Reda <ref>Long-lost text lifts cloud from Knights Templar |url=http://www.msnbc.msn.com/id/21267691/?GT1=10450</ref>. Ranije se pogrešno vjerovalo da je papa Klement V. nepravedno osudio templare za herezu, zbog čega su mnogi smatrali toga papu nepravednim.

== Legende i mitovi povezani s Templarima ==
[[Datoteka:Templars Burning.jpg|mini|250px|desno|Templari na lomači - ilustracija francuskog rukopisa iz [[15. stoljeće|15. stoljeća]] ]]
Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizirana u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. godine korijen [[praznovjerica|praznovjerja]] o nesreći koju donosi petak 13. Uz Templare se još i danas povezuju legende o [[Sveti gral|Svetom gralu]], [[Kovčeg Saveza|Zavjetnoj škrinji]], i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa [[slobodno zidarstvo|masonima]] i štovanjem idola ''[[Bafomet|Baphometa]]''.<ref>Napier, Gordon, str. 133.-136.</ref>

Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije [[Kristofor Kolumbo|Kolumba]]. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića.

Posljednju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje papu [[Klement V.|Klementa V.]], francuskog kralja [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV.]], francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka [[stogodišnji rat|stogodišnjeg rata]].

== Templari na području Hrvatske ==
{{Glavni|Templari u Hrvatskoj}}
[[Datoteka:Knights Templar Cross.svg|mini|lijevo|140px|Jedan od templarskih znakova s prepoznatljivim križem]]
Tijekom druge polovine 12. stoljeća templari dolaze u Hrvatsku i [[srednji vijek|srednjovjekovnu]] Slavoniju i tu dobijaju nadimak ''božjaci'' (od ''ubogi'').

Templarski je red relativno brzo došao u Hrvatsku. Zabilježeno je da je već 1163. godine grad Bela kod Varaždina u vlasti templara.<ref name="Laszowski">[http://hrcak.srce.hr/file/76286 [[Emilij Laszowski]]: Povijesne crtice o gradu Beli u županiji varaždinskoj, str. 195.</ref> Kaštelanom mu je bio Vilim, nazvan Althavis (Guillelmus dictus Althaviz), koji je bio ujedno predstojnikom (''[[praeceptor]]'') [[Čurgov]]a (Chorgo) u šimeškoj županiji u Ugarskoj;<ref name="Laszowski"/> rečeni grad Bela brzo je prešao u ruke [[ivanovci|ivanovaca]].<ref name="Laszowski"/>

Oko 1169. im je sjedište bilo u [[Vrana (Pakoštane)|Vrani]] gdje su od pape dobili [[Stari grad Vrana|samostan sv. Grgura]]. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje kuće-podružnice i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Imali su vrlo veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, ali su i dolazili u sukob s plemstvom i pukom.

Dubicu su izgradili templari i uredili prema svojim zakonima, spominje se da je [[1239.]] godine prilikom izmirenja kralja Kolomana s templarima i vraćanja posjeda oko Dubice templarskom redu. Mjesto Dubicu kao templarski posjed spominje povelja izdana 1240. godine u Dubici, u kojoj meštar templara Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kraj Dubice. Uređenje Dubice kao grada donosi povelja izdana u Dubici 1244. godine u kojoj dubički sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana.

Nakon njihovog ukidanja 1312. Papa dodjeljuje njihove posjede [[ivanovci]]ma koji su zatim uspostavili [[Vranski priorat]].

== Moderni templarski redovi ==
Diljem svijeta postoji više od 1700 skupina i organizacija koji sebe nazivaju templarima ili vitezovima templarima. Međutim, niti jedna od njih sebe ne smatra direktnim nasljednikom izvornih templara već da su samo njima inspirirani, te da slijede njihove moralne i etičke standarde i vrijednosti. Neki najorganiziranijih modernih redova su:
* [[Suvereni red vitezova Jeruzalemskog hrama]] (OSMTH) koji ima posebni savjetodavni status pri Ekonomskom i socijalnom vijeću [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih naroda]].
* [[Suvereni i vojni red Jeruzalemskog hrama]] (OSMTJ)
* [[Suvereni vojnički opći red Hrama jeruzalemskog]] (OSMTHU)

== Vidi još ==
* [[Vitezovi templari u slobodnom zidarstvu]]

== Bilješke ==
{{Portal Kršćanstvo}}
{{izvori|2}}

== Literatura ==

* ''Napier, Gordon, Uspon i pad vitezova templara, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007.'' {{ISBN|978-953-14-0085-5}}
* ''Vignati-Peralta, Tajne templara: Bili su gospodari Europe i nestali u jednoj krvavoj noći, CID-Nova, Zagreb, 2003.'' {{ISBN|953-6566-53-2}}

== Vanjske poveznice ==
{{Commonscat|Knights Templar}}
* [http://asv.vatican.va/ Dokument Vatikanske knjižnice]
* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=229&act=show Tko su bili templari? GK]
* [http://www.hgzd.hr/?q=hr/node/879 Članak Grboslovnog društva o modernim templarima]
* [http://templari.hr/ Udruga "Templari Hrvatske OSMTH"]
* [http://www.osmth-croatia.com/ Veliki Priorat Republike Hrvatske, udruga "OSMTH Hrvatska"]

{{Katolički crkveni redovi}}

[[Kategorija:Križarski ratovi| ]]
[[Kategorija:Crkveni redovi]]
[[Kategorija:Povijest Crkve]]
[[Kategorija:Viteški redovi]]
[[Kategorija:Templari| ]]
[[Kategorija:Vojna povijest 13. stoljeća]]
[[Kategorija:Vojna povijest 14. stoljeća]]

Templari - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica