WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-17T19:52:28Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{dodaj infookvir|monarh}}
{{strojni prijevod}}
'''Teobald I.''' ( baskijski: '''Tibalt I.a Nafarroakoa''', francuski: ''Thibaut'', španjolski: ''Teobaldo'') (30. svibnja 1201. - 8. srpnja 1253.), zvani '''Trubadur''' i "posthumni", bio je grof [[Champagne]] (kao Theobald IV.) od rođenja i kralj Navare od 1234. Bio je poznat kao trouvère i križar, i bio je prvi Francuz vladati Navarom.

==Vladavina Šampanjom==
===Regentstvo Šampanje===

Rođen u [[Troyes]]u, bio je sin Teobalda III. od Champagne i Blanke Navarske, najmlađe kćeri [[Sančo VI. Navarski|Sanča VI. od Navare]]. Njegov otac je umro prije manje od tjedan dana prije nego što je rođen, a Blanka je vladala grofovijom kao regent dok Teobald nije napunio 21 godinu 1222. Bio je istaknuti trouvère, a mnoge od njegovih pjesama su preživjele, uključujući neke s glazbom.

Prva polovica Teobaldova života bila je pogođena brojnim poteškoćama. Njegov ujak, grof Henrik II., ostavio iza sebe mnogo duga, što je bilo daleko od isplaćenog kada je Teobaldov otac umro. Nadalje, Teobaldovo je pravo naslijedstva osporavala Henrikova kći Philippa i njezin suprug, Erard I. Brienne, grof od Ramerupta, i jedan od moćnijih velikaša Šampanje.

Sukob s Erardom i Philippom izrastao je otvoreni rat godine 1215. kao ''Rat za šampanjsko naslijeđe'', a nije riješen dok Theobald nije postao punoljetan godine 1222. U to vrijeme on je kupio prava za znatnu monetarnu odštetu. Nekoliko godina kasnije, 1234., morao je potrošiti još kako bi otkupio od Philippine starije sestre Alice, kraljica Cipra. Nagodba iz 1222. nije dokrajčila Teobaldove probleme, jer se u narednim godinama suprotstavljao [[Luj VIII.|Luju VIII.]]

===Sukob s krunom===

Nažalost, Teobaldova vladavina je u početku bila obilježena nizom poteškoća.

Teobald IV. je ušao u sukob s Lujem VIII. , kraljem Francuske (1223.-1226.) u svezi restriktivnih politika koje je novi kralj pokušao provesti sa Židovima u Francuskoj. U njegovom ''Etablissement sur les Juifs'' od 8. studenoga 1223., Luj VIII. Je proglasio da kamate na židovskih dugove više ne bi trebale vrijediti (iako u isto vrijeme je također naložio da kapital treba otplatiti Židovima u tri godine), da dugovi zbog Židova trebaju biti upisani i stavljeni pod kontrolu njihovih kneževa. Kneževi onda prikupljaju dugove za Židove, bez sumnje primajući proviziju. Dvadeset i šest baruna prihvatilo je nove mjere [[Luj VIII., kralj Francuske|Luja VIII.]], ali Teobald IV. nije, jer je imao ugovor sa Židovima koji jamči njihovu sigurnost u zamjenu za dodatni prihod kroz oporezivanje. Teobald IV i njegova majka su se oslanjali na ovaj dodatni prihod tijekom rata za naslijeđe svoje manjine. Šampanjski kapitala u Troyesu bio je gdje je Rashi živio prije jednog stoljeća, a Šampanja je i dalje imala prosperitetnu židovsku populaciju. Teobaldovo odbijanje proglašenja nove antagonističke politike prema Židovima Luja VIII. proširilo je rastuću svađa između te dvojice.

Tijekom opsade Avignona 1226., u sklopu [[katarski križarski rat|katarskog križarskog rata]], zbog neslaganja s kraljem, Teobald IV. činio samo minimalnu službu od 40 dana, a zatim je otišao kući. Nažalost, Luj VIII. je umro od dizenterije ubrzo nakon što je otišao, za što su neki optužili Teobalda. Na smrti Luja VIII., Teobaldova je politička situacija bila teška: on je napustio kralja u njegovim pohodima, pojavile su se glasine da ga je otrovao, i bio mu je zabranjen dolazak na krunidbu [[Luj IX., kralj Francuske|Luja IX.]] (njegova majka Blanka je otišla umjesto njega). Na početku regenstva od Blanke od Kastilje, on je napustio urotu protiv francuskog kralja, koji je također uključivao Huga de Lusignana, grof La Marche i Pierrea Mauclerca, vojvodu od Bretanje, <ref>William of Puylaurens, The Chronicle of William of Puylaurens: The Albigensian Crusade and its Aftermath, transl. W.A. Sibly and M.D.Sibly, (Boydell Press, 2003), 81 n168.</ref>

Počele su se širiti jake glasine da Tibalt IV. ima ljubavnu vezu s udovicom Luja VIII., regenticom Blankom od Kastilje, za koju je skladao poetski homage. Kraljica Blanche i otac Theobalda IV. Theobald III bili su unuci Eleanor Akvitanske. Prvi kroničar koji je spomenuo glasine o ljubavnoj vezi između Teobalda i Blanke bio je je Roger iz Wendovera. Wendover je tvrdio da je Theobald, "izmučen strastišću " za kraljicu, pokušao otrovati kralja Luja VIII. u opsadi Avignona. Matthew Paris dodaje priču da su francuski plemići navodili mladog kralja Luja IX. Da izazove Teobalda na dvoboj kako bi osvetio smrt svog oca, ali da je Blanke spriječila dvoboj. Theobald IV. postaje sve utjecajniji na dvoru , a drugi veliki grofovi Francuske su postali ogorčeni. Moguće je da su glasine o aferi s kraljicom doista bile neutemeljene, i tek proizvedeni od strane drugih baruna ljubomornih na njegov položaj na dvoru. Općenito, ostali baruni bili ljubomorni na ojačanu grofoviju Šampanju koja je nastala iz rata za naslijeđe, a sada predstavljala glavnog suparnika okolnim područjima.

U svakom slučaju, ogorčeni drugi baruni napali su Šampanju 1229.-1230. Ironično, savezi u invaziji bili preokrenuti iz aranžmana koji su bili u vrijeme rata za naslijeđe: grof Henrik II. od Baara napao je Šampanju s istoka, što je navelo Teobalda IV. na udruživanje s Lorenom na grofoviju Baar. Simon Joinville, koji se borio za pobunjeničku frakciju tijekom rata za naslijeđe, sada se udružio s Teobaldom IV. prema vanjskoj opasnosti, te ga pomagao u pustošenju Baara, koji je na sjevernoj granici Joinvilleovih zemalja. Nažalost, sukob s grofovijom Baar potaknuo je snažnije Vojvodstvo Burgundiju na upad u Šampanju s juga, na čelu s vojvodom Hugom IV. (njegov otac Odo III., Blankin nepokolebljivi savezniki, umro je 1218.). Ovo izazvalo kraljicu Blanku na intervenciju, kako bi se zaustavilo širenje sukoba.

Teobald IV je uspio odbiti napadače, ali uz veliku cijenu. Šampanjsko gospodarstvo bilo je iscrpljeno od ova dva velika rata, kao i križarskih dugova oca Teobalda IV i strica, koji Teobald IV morao prodati svoj suverenitet nad grofovijama zapadno od Pariza koje su njegovi preci posjedovali prije proširenja na istok do Šampanje: Blois , Sancerre i Chateaudin. Još jedan veliki udarac za moral došao je početkom invazije 1229., kada je Blanka Navarska umrla (prirodnom smrću), dok je bila u mirovinu u samostanu Argensolles. Štoviše, druga supruga Teobalda IV. Agnes od Beaujeu iznenada je umrla godine 1231, ostavljajući Teobalda IV. sa petogodišnjom kćeri, Blankom. To je u Šampanji dovelo do potrebe za muškim nasljednikom, što je navelo Teobalda IV. da se ponovno vjenča godine 1232. s Margaretom Burbonskom. Situacija je dosegla kritičnu točku godine 1233., kada je najstarija kćer Henrika II kraljice Alice od Cipra zaprijetiola ponavljanjem rata za nasljedstvo s Teobaldom . Teobald je bio u mogućnosti isplatiti Alice odustajanje od zahtjeva, ali ovaj masivni izdatak ga je još više uvukao u dugove.

==Vlast u Navari==

Teobald je naslijedio dvog strica [[Sančo VII. Navarski|Sanča VII.]] kao kao kralj Navarre. Teobald je bio u Pamploni u vrijeme Sanchove smrti i on je odmah potvrdio je sloboštine kraljevstva carstva. To je uvelike povećalo njegove resurse (da ne spominjemo njegov prestiž), a preostale godina njegove vladavine bille su mnogo mirnije i prosperitetnije. Gospodari i baruni sjeverne Francuske koji su bili u sukobu s Teobaldom IV. godine 1229. su ga ostavili na miru, shvativši da je u ulozi kralja Navarre, njegov položaj bio prejak izazov.

===Unutarnja i vanjska politika===

Kao kralj, Teobald je zapečatio paktove s krunom Kastilje i krunom Aragona, kao i s Kraljevinom Engleskom. On je povjerio većinu vlada plemićima Šampanje i podijelio Navarre u četiri nova okruga na temelju fiskalnih funkcija i održavanja javnog reda. Počeo je kodifikaciju zakona u ''Cartulario Magno'' i postavio na papir navarske tradicije poznate kao "Fuero general", nesustavno zabilježene do tog vremena koje su slijedile baskijske tradicije u upotrebi po različitim okruzima kraljevstva.

Kako bi dobio podršku Kastilje, zaručio je svoju kćer Blanche za budućeg Alfonsa X. Tim bračnim paktom, Ferdinand III. od Leóna ponudio je teritorij Gipuskoe dok god je Teobald živ, ali ne i Alave na koji su navarski vladari odavno polagali pravo. No, s Gipuskoom bi stekao izravan pristup [[kantabrijsko more|kantabrijskom moru]]. Ovaj savez nikada nije izvršen, međutim, jer bi to značilo uključivanje Navare kao feuda Kastilije. Sljedeće godine, Teobald je zaručio svoju svoju kćer za Ivana I., vojvodu od Bretanje, sina svog bliskog saveznika iz križarskih Petra Dreuxa.

===Križarski rat 1239.===

Godine 1239. Tibalt je režirao križarski pohod na Svetu zemlju. Vojno, njegov križarski rat nije bilo slavan, ali je doveo do nekoliko diplomatskih uspjeha. On je proveo mnogo vremena u ugodnoji [[Akra|Akri]] (gdje je napisao pjesmu svojoj supruzi) prije prelaska u [[Aškelon]], gdje je započeo izgradnju dvorca. Borio se u dvije male bitke, od kojih jedna bila blaga pobjeda. Druga bitka, u blizini Gaze bila je odlučujući poraz. <ref>"Thibaut de Champagne". Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. 1913. </ref> Pregovarao je s Ajubidima od Damaska i Egipta, koji su bili u sukobu jedni s drugima u to vrijeme, finalizirajući sporazum s prvim (na sjeveru) protiv potonjeg ( na jugu), pri čemu je Kraljevstvo Jeruzalem ponovno steklo sam Jeruzalem, plus Betlehem, Nazaret, i većinu regije Galileji s mnogo templarskih dvoraca, kao što su Belfort i Saphet. <ref>Tyerman. God's War. Str. 767.</ref> On je također pregovarao primirje s Egipćanima. <ref>Richard.The Crusades. str 325. </ref> Neki suvremeni izvori čak impliciraju da je cijeli zemljišta između Jordana i Mediterana vraćeno u križarske ruke.

Upitno je koliko se konačni uspjeh križarskog rata (najuspješniji od prvog u teritorijalnom smislu) može pripisati Tibaltovim namjerama a koliko je samo slučajan. On se vratio iz Palestine krajem 1240., prije nego što je Richard od Cornwalla stigao, jer nije htio biti prisutan u daljnjim raspravama oko vodstva i smjera pohoda. Suveniri koje je donio natrag u Europu uključuju ružu pod nazivom "provins" (latinski naziv Rosa Gallica 'officinalis', ljekarnička ruža) iz Damaska, prenijevši je "u svojoj kacigi"; komadić pravog križa; a možda i Chardonnay grožđe koje je u modernim vremenima važna komponenta šampanjca.

===Sukob s Crkvom i zadnje godine===

Teobald je proveo najveći dio ostatka vladavine putujući između Navare i Šampanje. Bio je u sukobu s biskupom Pamplone, Pedrom Jiménezom de Gazólazom, koji je održao provincijsku sinodu godine 1250. kako bi ga ekskomunicirao. Odbio je odgovoriti papinskim sudovima, ali papa Inocent IV. mu je priznao povlasticu kraljeva: nitko ga ne može izopćiti osim Svete Stolice. Teobald je umro u Pamploni, na povratku iz jednog od svojih brojnih posjeta Šampanji. Pokopan je u katedrali u Pamploni. Naslijedio ga je prvi put njegov stariji sin Teobald II., a potom njegov mlađi sin [[Henrik I., kralj Navare|Henrik I.]]

==Brak i potomstvo==
Teobald se ženio tri puta. Oženio je Gertrude od Dagsburga godine 1220., te je razveli dvije godine kasnije. Oni nisu imali djece.

Drugi put, 1222. godine , on je oženio Agnes od Beaujeua. Brak je proizveo najmanje jedno dijete:

*Blanche od Navare, vojvotkinju od Bretanje

Agnes je umrla 1231. Teobald se treći put oženio s Margaretom Burbonskom. Teobald i Margaret su imali šestero djece:

*Eleanor (rođena 1233., umrla mlada)
*Peter (umro mlad)
*Margaret, godine 1255. udala se za Frederika III. , vojvodu od Lorene
*[[Teobald II., kralj Navare]]
*Beatrix
*[[Henrik I., kralj Navare]]

S nepoznatom ljubavnicom, imao je kći Agnes, koja se udala za Alvara Péreza de Azagru, 4. kneza od Albarracín. <ref> In March 1238, Pedro Fernández de Azagra and king Theobald agreed on the marriage of Álvar and Inés. The agreement was reached in Tudela and is recorded in the Royal Charters, Tome II of the Archivo General de Navarra.</ref>

S Marquesom López de Rada, kćeri Lopea Díaza de Rade i Brunisende od Narbonne, imao je Marquesu Gil de Radu, koja se udala za Pedro Fernándeza, baruna od Hijara, nezakoniti sin kralja Jakova I. od Aragona.

==Izvori==
*Setton, Kenneth M. (general editor) A History of the Crusades: Volume II — The Later Crusades, 1189 – 1311. Robert Lee Wolff and Harry W. Hazard, editors. University of Wisconsin Press: Milwaukee, 1969.
*Casaus Ballester, María José. Los Pedros Fernández de Hijar y el espíritu cruzado entre los siglos XIII y XIV. Aragón en la Edad Media, Num. 20, str. 187–202, 2008.
==Bilješke==
{{Izvori}}

{{Navarski monarsi}}

[[Kategorija:Navarski monarsi]]
[[Kategorija:Truveri]]

Teobald I., kralj Navare - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica