WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-16T10:28:15Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[datoteka:All's well that inks well.jpg|mini|desno|300px|Tinta i [[pisaće pero]].]]

[[datoteka:Tinte1.JPG|mini|desno|300px|Tinte u boji.]]

[[datoteka:Eisengallustinte Essenzen I und II und Tinte.jpg|300px|mini|desno|Tinta iz kućne radinosti. S lijeve strane je [[otopina]] [[željezo|željeza]] (od [[Nokat|noktiju]]) i [[ocat|octa]]. S desne strane, [[galna kiselina]] dobivena od [[hrast]]ovih [[šiška|šiški]]. Obje se otopine miješaju neposredno prije upotrebe za proizvodnju tinte (u sredini).]]

[[datoteka:Galle.jpg|300px|mini|desno|[[Šiška|Šiške]] ose šiškarice na [[hrast]]u ([[Latinski jezik|lat]]. ''Diplolepis quercus-folii'').]]

'''Tinta''' ([[Talijanski jezik|tal]]. ''tinta'' ili [[Njemački jezik|njem]]. ''Tinte'' od srednjovj. [[Latinski jezik|lat]]. ''tincta'', od lat. ''tingere'': močiti, bojiti) je obojena [[tekućina]] koja je u prošlosti služila za [[pisanje]] [[Pisaće pero|perom]], poslije [[nalivpero]]m, a danas [[Kemijska olovka|kemijskom olovkom]] i takozvanim [[flomaster]]om, te za ispis na pisačima vezanima uz [[elektronika|elektronička]] [[računalo|računala]]. To je uglavnom vodena [[otopina]] ili [[Suspenzija (kemija)|suspenzija]] prikladnih [[bojilo|bojila]] ili [[pigment|pigmenata]] (za plavu tintu najčešće [[Triarilmetanska bojila|triarilmetansko bojilo]], za crvenu [[eozin]], za bijelu [[titanijev dioksid]], za zlatnu [[aluminij]]ska [[bronca]]), iako se koristi i tinta s nevodenim otapalima, [[Fluorescencija|fluorescirajuća]] tinta, zatim takozvana gel-tinta, koja postaje tekuća tek tijekom mehaničke promjene ([[tiksotropija]]), tajna tinta (nevidljiva, prije nazivana simpatetičkom), koja mijenja svojstva i postaje vidljivom nakon posebne obrade i tako dalje. Uz navedene sastojke, tinta sadrži i [[tenzid|tenzide]] te sredstva za bolje prianjanje uz [[papir]] i za očuvanje vlažnosti prije nanošenja te za [[konzerviranje]]. I danas se, iako sve rjeđe, još koristi [[željezno-galno crnilo]], otopina [[galna kiselina|galne kiseline]] i [[željezo|željeznoga]](II) [[Sulfati|sulfata]], poznato već stoljećima (galna kiselina sa [[soli]]ma željeza tvori stajanjem na [[zrak]]u u neutralnoj sredini netopljiv crni [[Taloženje|talog]]).

== Povijest ==
Tinta je prvi put uporabljena u 3. tisućljeću pr. Kr. u Kini. Bila je načinjena od [[Čađa|čađe]] koja daje [[pigment]], [[smola|smole]] u funkciji [[ljepilo|ljepila]] i vode kao [[otapalo|otapala]]. Sve do 12. stoljeća na taj su se način izrađivali i koristili takozvani kineski ili indijski [[tuš]]evi kojima su napisani danas najstariji sačuvani zapisi, posebice orijentalni. Zbog nepostojanosti zapisa pisanih takvom tintom, jer se mogla isprati vodom, od 12. stoljeća potiskivala su ju željezno-galna crnila, koja su potjecala još iz [[antika|antičkoga]] doba. Ta su se crnila izrađivala od strugotina [[željezo|željeza]] ili od [[Modra galica|modre galice]], [[vino|vina]], [[ocat|octa]] ili [[kvas]]a, iskuhanih šiški koje daju tanin te ljepila. Na sličan su se način radile [[boja|boje]] za kosu, obuću i druge predmete. Zbog [[oksidacija|oksidacije]] i prodiranja duboko u podlogu, takva je tinta ostajala stabilna i trajna, te je i nakon njezina izbljeđivanja bilo moguće pročitati napisano. Tako su sačuvani mnogobrojni [[rukopis]]i u obliku palimpsesta (rukopis na [[papirus]]u ili [[pergament]]u s kojega je izbrisan prvotni tekst i na njegovu mjestu napisan novi). U slučaju prejake oksidacije oštećenja su na pisanoj podlozi nepopravljiva. <ref> '''tinta''', [https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61384] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2020., pristupljeno 10. 12. 2020 </ref>

U povijesnim izvorima tinta se naziva ''mélan'' ([[Grčki jezik|grč]]. ''μέλαν''), ''atramentum'' i ''incaustum'', a sačuvani su i različiti [[recept]]i za njezinu izradu. Pri uređivanju rukopisa za naslove, rubrike, poglavlja i inicijale koristila se crvena tinta od [[minij]]a ili [[cinober]]a, ali i drugi pigmenti (plavi, zeleni, zlatni, srebrni). U [[Bizant]]u se [[purpur]]na tinta koristila samo za [[car]]ske potrebe. U 16. stoljeću posebno su bile poznate i cijenjene talijanske i španjolske tinte, no tek se potkraj 18. stoljeća tinta počela proizvoditi prema strogo određenim pravilima. Uloga tinte u proučavanju rukopisa iznimno je važna jer njezina analiza može dati informacije o [[Datiranje ugljikom-14|dataciji]] i provenijenciji samoga rukopisa te načinu njegova restauriranja. Od druge polovice 19. stoljeća koristile su se [[Anilinske boje|anilinske tinte]] (1860.) i [[indigo]] crnila, koji su iz uporabe potiskivali željezno-galna crnila. U 20. stoljeću došlo je do nagloga razvoja i proizvodnje tinte za različite vrste [[Olovka|olovaka]] ([[grafit]]ne, kopirne, u boji, kemijske, flomasteri), vrpce za [[Pisaći stroj|pisaće strojeve]] i [[Tiskarstvo|tiskarske]] boje.

=== Željezno-galno crnilo ili tinta ===
{{glavni|Željezno-galno crnilo}}

Sve do tridesetih godina 20. stoljeća željezno-galna tinta bila jedan od najčešće korištenih materijala za pisanje. [[Hrast]]ove [[šiška|šiške]] (lat. ''gallae'') bile su osnovna sirovina za njezinu izradu. Susrećemo ih na hrastu lužnjaku, kitnjaku, sladunu, meduncu i drugim hrastovima iz roda ''[[Quercus]]''. Riječ je o kuglastim izraslinama nastalima ubodom [[ose]] šiškarice u mlade grančice na mjestu zametka (pupa) nove grančice. Na ozlijeđenom mjestu počinje se razvijati tvorevina u obliku dosta pravilne kugle, nešto manja od [[orah]]a, koja zapravo čuva ličinku, kukuljicu ose, od neprijatelja te je ujedno i hrani. Te šiške su skupljane da bi poslužile kao osnovna sirovina za izradu tinte. Glavni im je sastojak treslovina ([[tanin]]). Udio tanina doseže i do 70 %. Prema kemijskom sastavu, on je [[esteri|ester]] galne kiseline, C6H2(OH)3COOH·H2O. Sama galna kiselina nastaje u procesu hidrolize tanina. Bilo je poželjno prikupiti šiške prije nego što se mlada osa izlegne, kako bi sadržavale što više tanina. Vezano za kvalitetu šiški, treba istaknuti da su posebno cijenjene bile šiške iz [[Istra|Istre]] koje su na tržište dolazile pod nazivom ''galla d'Istria''. Da bi se iz hrastovih šiški dobila crna željezno-galna tinta, trebalo je dodati [[željezo]]ve [[ion]]e (zelena [[galica]] ili željezov(II) sulfat).

Nakon što su otopini galne kiseline dodani ioni željeza (iz zelene galice), nastajali su tamno obojeni željeznogalni spojevi, koji su prema kemijskom sastavu [[soli]] galne kiseline, takozvani galati. Crno obojenje tinte nije nastajalo odmah, već je najprije dobivan smeđe obojeni materijal. Tek nakon što bi takvom smeđom tintom slova bila ispisana, ona bi u dodiru sa zrakom pocrnjela. Na kemijskoj razini, reakcijom galne kiseline iz tanina hrastovih šiški sa zelenom galicom najprije je nastajao bezbojni željezov(II) galotanat u kojem je ion željeza dvovalentan (Fe2+). Izlaganjem [[zrak]]u i procesom oksidacije razvijala se crna boja od nastalog željezova(III) galotanata u kojem je ion željeza [[Valencija (kemija)|trovalentan]] (Fe3+). Za potpunu oksidaciju potrebno je sedam do deset dana. <ref> Jurica Matijević, Tonija Andrić, Jelica Zelić: „Nekoliko starih recepata za pravljenje pisaće tinte iz knjižnice franjevačkog samostana u Zaostrogu „, [https://hrcak.srce.hr/171693], Hrčak – portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske Hrčak (portal), www.hrcak.srce.hr, pristupljeno 10. 12. 2020 </ref>

== Izvor ==
{{izvori}}

== Vanjske poveznice ==
{{Commons|Ink|Tinte}}

[[Kategorija:Materijali]]
[[Kategorija:Tiskarstvo]]
[[Kategorija:Pismo]]

Tinta - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica