WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-11T02:10:54Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[datoteka:The Balkan boundaries after 1913.jpg|mini|250px|desno|Granice Makedonije i Odrinske Trakije 1913.]]

'''VMRO''' je [[akronim]] od '''Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija''' ([[Makedonski jezik|makedonski]]: Внатрешна Македонска Револуционерна Организација, [[Bugarski jezik|bugarski]]: Вътрешна Македоно-Одринска Революционна Организация) je tajna politička organizacija koja je djelovala od kraja XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća.<ref>{{eng oznaka}} [http://www.britannica.com/EBchecked/topic/290546/Internal-Macedonian-Revolutionary-Organization Encyclopedia Britannica - online edition, Internal Macedonian Revolutionary Organization.], pristupljeno 16. travnja 2015.</ref> Početni cilj organizacije bio je ishođenje autonomije za [[Makedonija (regija)|Makedoniju]] i [[Tračka (regija)|Odrinski vilajet]] koje su tada bile još ostale u okviru [[Otomansko Carstvo|Otomanskog carstva]]. Kasnije je VMRO sve više postajao sredstvo za [[Bugarska|Bugarske]] ciljeve na [[Balkan]]u. VMRO je nakon [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] slovio kao teroristička organizacija, koja je krajnjim sredstvima i oružanim terorom željela izmjeniti tadašnje granice europskog jugoistoka.<ref>{{eng oznaka}} [http://www.watsoninstitute.org/project_detail.cfm?id=74 ''Terrorist Transformations: IMRO and the Politics of Violence''. Keith Brown. Brown University, The Watson Institute for International Studies.]</ref> U svojoj povijesti organizacija je više puta mijenjala ime.

Danas pod imenom VMRO djeluju dvije značajnije političke organizacije, u Bugarskoj djeluje desna politička organizacija od [[1990.]]- VMRO, dok u Sjevernoj Makedoniji djeluje također od [[1990.]] - [[VMRO-DPMNE]].

== VMRO za otomanskog razdoblja ==
=== Podrijetlo i ciljevi organizacije ===

Organizacija je osnovana [[1893.]] godine u tada [[Otomansko Carstvo|otomanskom]] gradu [[Solun]]u u kojem je živio značajan broj makedonsko-bugarskog stanovništva. VMRO je osnovala male grupe makedonsko-bugarskih nacionalista koji su prvenstveno bili protiv Otomanske vlasti, a za slobodu Makedonije, koju su držali nedjeljivim teritorijem, a njezine stanovnike zvali ''"Makedoncima"'', bez obzira na njihovu nacionalnost.<ref>''The Balkans. From Constantinople to Communism''. Dennis P Hupchik, str. 299.</ref> To je bila tajna revolucionarna organizacija.<ref>{{eng oznaka}} [http://www.britannica.com/EBchecked/topic/290546/Internal-Macedonian-Revolutionary-Organization Encyclopaedia Britannica - online, Internal Macedonian Revolutionary Organization], pristupljeno 16. travnja 2015.</ref> VMRO je vremenom mijenjao svoje ciljeve, ispočetka je to bila autonomija, kasnije se razmišljalo o preoblikovanju [[Balkan]]a kao [[Federacija|federacije]], s Makedonijom kao jednom od federalnih jedinica.<ref>''The Times'', (London), 16. rujan 1924. str. 9. An interview with Todor Alexandrov.</ref>

Organizaciju su osnovali [[Hristo Tatarčev]], [[Dame Gruev]], [[Petar Pop-Arsov]], [[Andon Dimitrov]], [[Hristo Batandžijev]] i [[Ivan Hadžinikolov]]. Većina ih je bila (osim Ivana Hadžinikolova) blisko povezana s tadašnjom Bugarskom gimnazijom iz [[Solun]]a.
Izvorno ime organizacije bilo je po sjećanju Hrista Tatarčeva iz njegovih ''Memoara'' - '''Makedonska revolucionarna organizacija''' (MRO). Statut organizacije bio je kolektivni rad, a kao uzor poslužio im je statut Bugarske revolucionarne organizacije za nacionalno oslobođenje. Moto im je bio ''Implementacija zaključaka Berlinske konferencije''. Osnovali su Centralni komitet Organizacije sa raznim pododborima.

[[datoteka:Dame Gruev Portrait.jpeg|mini|130px|lijevo|Dame Gruev]]

''Odrinski Vilajet'' bila je [[Otomansko Carstvo|turska]] upravna jedinica i ime za kraj [[Tračka (regija)|Istočne Trakije]] oko grada [[Edirne|Odrina (Jedrena)]] koje je dao VMRO
za kraj koji je poput Makedonije bio još uvijek pod [[Otomansko Carstvo|otomanskom vlašću]], a u kojem je živjela značajna bugarska (ali i
turska i grčka) manjina. Organizirani revolucinarni pokret u Trakiji počinje od [[1895.]] godine, kada je [[Dame Gruev]] uspio pridobiti nastavnika [[Hristo Kocev|Hrista Koceva]], rođenog
u [[Štip]]u, koji je tada radio u Bugarskoj gimnaziji u [[Edirne|Odrinu (Jedrene)]]. Kocev je kao opunomoćenik Centralnog komiteta VMRO-a, uspio osnovati regionalnu
organizaciju u [[Edirne|Odrinu (Jedrene)]] i velik broj podružnica u Odrinskom Vilajetu.<ref>[http://www.kroraina.com/knigi/en/mm_gd/mm_16.htm Freedom or Death, The Life of Gotsé Delchev, by Mercia MacDermott, Journeyman Press, London & West Nyack, 1978., str. 230.], pristupljeno 16. travnja 2015.</ref>

Na osnovu nekih povijesnih detalja dio bugarskih, a i nekih zapadnih povjesničara vjeruje da je prvo i vjerojatno neslužbeno ime organizacije, promijenjeno [[1896.]] ili [[1897.]]
godine u - '''Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komitet''' '''(BMORK)''', te da je organizacija djelovala pod tim imenom sve do [[1902.]] godine kad je promijenila ime
u '''Tajnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju''' (TMORO). U Sjevernoj Makedoniji većina pak povjesničara drži da je ime organizacije u periodu [[1896.]] – [[1902.]] bilo - '''Tajna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija''' (TMORO).

I jedna i druga strana ima dokaze za svoje tvrdnje, u vidu dijelova rukopisa Statuta organizacije, ili sličnih neslužbenih i teško provjerljivih dokumenata. Makedonski povjesničari za svoju tvrdnju imaju dokaz u kopiji statuta ''VMRO'' koja se čuva u [[London]]u, i koja ima nadnevak od [[1898.]] godine.

Potpuno je neprijeporno da je organizacija promijenila ime u '''Unutrašnju Makedonsku-Odrinsku revolucionarnu organizaciju''' ('''VMORO''') [[1905.]] godine.

Nakon raspuštanja organizacije za vrijeme Bugarske okupacije teritorije [[Makedonija (regija)|Makedonije]] za vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] (1915.-1918.), organizacija je obnovljena, [[1920.]] godine, pod imenom '''Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija''' ('''VMRO'''), pod kojim je poznata i danas.

[[datoteka:G Delchev.jpg|mini|150px|lijevo|[[Goce Delčev]]]]

Glavni cilj izvornog VMRO-a bio je ujedinjenje svih nezadovoljnika [[Otomansko Carstvo|otomanskom vlašću]] u [[Makedonija (regija)|Makedoniji]] i Odrinskom Vilajetu, te
nakon toga politička autonomija. VMRO se nadao podršci svih stanovnika [[Vlasi|Vlaha]], [[Grci|Grka]] pa čak i potlačenih i nezadovoljnih [[Turci|Turaka]]. VMRO je ubrzano
rastao, u svega par godina, vodstvo stranke uspjelo je organizirati veliku mrežu lokalnih oganizacija diljem Makedonije i Odrinskog Vilajeta. One su se najćešće osnivale uz
tadašnje crkvene škole Bugarskog egzarhata, a učitelji su bili vođe organizacija.
VMRO je i danas predmet žestokih polemmika i velikih proturječnosti, čiji je to pokret u suštini bio, makedonski ?, bugarski ?, ruski (kasnije sovjetski). Sve te proturječnosti možda najbolje ocrtava životopis [[Dimitar Vlahov|Dimitra Vlahova]] koji je također bio jedan od ekstremno proturječnih političara i koji je jako lavirao između pan-bugarskog i pan-
makedonskog nacionalizma. Bio je član lijevog krila Makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije, kasnije bugarski zastupnik u Otomanskom parlamentu, nakon toga jedan
od najviših vođa VMRO (Ujedinjenog)- krila koje je bilo blisko [[Bugarska komunistička partija|Bugarskoj komunističkoj partiji]]. Čovjek koji je na kraju izabran kao
[[Makedonac]] na izborima [[1946.]] godine za podpredsjednika Prezidija [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNR Jugoslavije]].

=== VMRO u vrijeme oružane borbe protiv Otomanskog carstva ===
[[datoteka:Macedonian Revolutionists - 1904.jpg|mini|lijevo|Četiri ustanika iz 1904.]]

Početno romantično razdoblje VMORO-a okončano je aferom [[Vinica]] kad je otomanska policija otkrila tajno skladište oružja [[1897.]] godine blizu bugarske granice. Nakon
toga zaoštrila se borba protiv VMORO-a i njegovih članova. Na to je VMORO odgovorio tako što se sve više pretvarao u militantnu gerilsku organizaciju koja je na napade odgovarala napadajući turske službene osobe ali i kaznenim akcijama protiv vlastitih osumnjičenih izdajnika. Oružane grupe VMORO-a, poznate kao "čete" (чети) nakon 1903. godine borile su se ne samo protiv Turskih policajaca i vojnika, već i protiv sličnih pro-srpskih i pro-grčkih četa za vrijeme [[Borba za Mekedoniju|Borbe za Mekedoniju]].

[[datoteka:Dzole-i-tane-lerinsko.jpg|mini|desno|280px|Ustanici VMRO-a iz [[Florina|Florine]],1903]]

Neprikosnovenu vodeću ulogu VMORO-u počele su osporavati dvije nove političke organizacije ''Vrhoven мakedono-оdrinski komitet'' (Върховен македоно-одрински
комитет) takozvani '''Vrhovisti''' iz Sofije, i jedna mala skupina umjerenjaka iz [[Solun]]a - ''Blgarsko Tajno Revoluciono Bratstvo''. One su se kasnije, 1902. godine, stopile s VMRO-om. U proljeće [[1903.]] godine, skupina mladih [[Anarhizam|anarhista]] povezanih s VMRO kroz ''Kruga Gemidži'' (Bivši maturanti Bugarske gimnazije iz [[Solun]]a) otpočela je sa serijom bombaških napada po Solunu [[1903.]] godine želivši tako privući pažnju tadašnjih [[Velike Sile|Velikih sila]] na položaj Makedonije u [[Otomansko Carstvo|Otomanskom carstvu]].

U isto vrijeme ubijen je u okršaju s turskim snagama neosporni vođa VMRO-a, [[Goce Delčev]]. Dok je Goce Delčev bio živ on se žestoko protivio podizanju nepripremljenog [[Ilindenski ustanak|Ilindenskog ustanka]] ali odmah po njegovoj smrti tiha većina iz VMRO-a odlučila ga je podići. Nakon početnih ustaničkih uspjeha, [[Kruševska Republika]], ustanak je doživio brzi krah.

=== VMRO nakon Ilindena ===
[[datoteka:General_Tsontcheff_with_Macedonian_Revolutionists.jpg|lijevo|mini|General Čončev sa ustanicima 1904.]]

Neuspjeh [[Ilindenski ustanak|Ilindenskog ustanka]] iz [[1903.]] godine doveo je do cijepanja VMRO-a na lijevo i desno krilo. Lijevo krilo (federalisti) okupljeni najviše u tadašnjim
okruzima [[Seres]] i [[Strumica]] bili su protiv Bugarskog nacionalizma i favorizirali su ideju stvaranja jedne [[Balkan]]ske federacije sa jednakim nacionalnim pravima za sve. Desno krilo (centralisti) iz tadanjih [[Otomansko Carstvo|turskih]] okruga [[Solun|Selânik]], [[Bitolj|Monastir]] i [[Skopje|Üsküp]] bilo je za što bliže povezivanje s bugarskim nacionalistima. Između [[1905.]] – [[1907.]] zbile su se brojne teške borbe između VMRO-a i turskih snaga, ali i između VMRO-a i sve brojnijih protivničkih četa organiziranih od Grka i Srba koje su stale ulaziti u Makedoniju. Borbe su tinjale i među frakcijama VMRO, definitivni razlaz između ova dva krila zbio se nakon ubojstva Todora Panice [[1907.]] godine, koga su ubili desni (centralistički) aktivisti Boris Sarafov i Ivan Garvanov.

Nakon [[Mladoturska revolucija|Mladoturske revolucije]] iz [[1908.]] godine obadvije dotad zaraćene frakcije, zaboravile su na nesuglasice i otpočele sa legalnim oblicima političke borbe. [[Jane Sandanski]] i Hristo Černopejev, stupili su u kontakt s [[Mladoturci]]ma i nastojali organizirati javni rad stranke, prvo su željeli osnovati ''Makedonsko-Odrinsku Revolucionarnu Organizaciju'' (MORO). Ispočetka se djelatnost organizacije svodila isključivo na promidžbu, kasnije na osnivačkoj skupštini MORO se priključio legalnoj turskoj politikoj stranci Narodnoj federativnoj stranci (Bugarski odjeljak). Uskoro je međutim [[Mladoturci|Mladoturski]] režim promijenio svoju politiku prema nacionalističkim strankama, i zaoštrio svoj odnos prema njima, pa tako i prema VMRO-u. U siječnju [[1910.]] godine Hristo Černopejev sa pristašama osnovao je ''Bugarsku narodnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju''. [[1911.]] godine, osnovan je Centralni komitet nove stranke u koji su ušli; Todor Aleksandrov, Hristo Černopejev i Petar Čaulev. Njihov cilj bio je vratiti jedinstvo nekadašnjeg VMRO-a i osnažiti borbu protiv Turaka. Nakon pogibije Černopejeva (Poginuo je kao Bugarski časnik [[1915.]] godine za Prvoga svjetskog rata) na njegovo mjesto došao je bugarski general [[Aleksandar Protogerov]].
Za vrijeme Balkanskih ratova, bivši vođe VMRO-a, obiju frakcija, lijeve i desne ujedinili su se u Makedonske-Odrinske dobrovoljačke snage i borili na strani Bugarske vojske.
Nakon [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]], podjeljena je Makedonija i Odrinski Vilajet (Istočna Trakija) između [[Bugarska|Bugarske]], [[Grčka|Grčke]], [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i [[Otomansko Carstvo|otomanskog carstva]]

== Međuratno razdoblje ==

Nakon potpisivanja [[Mirovni ugovor iz Neuillya|Mirovnog ugovora iz Neuillya, 1919. godine]] Bugarskoj nije dozvoljeno pripojiti dijelove Makedonije i Trakije koje je ona držala da su njezini.

Nakon toga tadašnja jedinstvena Makedonsko-odrinska organizacija razdvojila se na dvije: [[Unutrašnju Tračku revolucionarnu organizaciju]] ([[Bugarski jezik|bugarski]]: Вътрешна тракийска революционна организация) i '''Unutrašnju Makedonsku revolucionarnu organizaciju'''.
Tijekom [[1923.]] i [[1924.]] godine VMRO je po vlastitim izvorima uspio ubaciti u [[Vardarska Makedonija|Vardarsku Makedoniju]] 53 ''četa'' (naoružanih odreda), od kojih su 36
ubačena iz Bugarske, 12 njih bili su lokalni a 5 ih je ubačeno iz [[Albanija|Albanije]].<ref>Огнянов, Михаил. ''Македония – преживяна съдба'', С. 2003 (2 издание), с. 143.–144.</ref> Ukupan broj članova ovih odreda bio je oko 3.245 ''komita'' (gerilskih boraca) vođenih od strane 79 ''vojvoda'' (komandanata)

[[datoteka:Nikola Pitu Gulev.jpg|mini|150px|lijevo|Nikola Pitu Gulev u uniformi borca VMRO]]

Šesti kongres [[Balkanska komunistička federacija|Balkanske komunističke federacije]] koju je vodio bugarski komunist [[Vasil Kolarov]] kao i V. Kongres [[Kominterna|Kominterne]] održan u [[Moskva|Moskvi]] [[1923.]] godine, izglasali su rezolucije o potrebi osnivanja ''Autonomne i neovisne Makedonije i Trakije''. [[1924.]] godine VMRO otpočeo je pregovore s [[Kominterna|Kominternom]] o potrebi osnivanja jednog jedinstvenog makedonskog pokreta u koji bi ušli VMRO-ovci i lokalni komunisti. Sovjeti su preko VMRO-a htjeli ubrzati revolucionarna zbivanja na Balkanu, a zatim destabilizirati balkanske monarhije, te iz toga nešto postići.
Lider VMRO-a Aleksandrov branio je političku neovisnost VMRO-a, tako da nije postignut nikakav dogovor, osim što je potpisan ''svibanjski manifest'' iz [[1924.]] godine u kojem se
proklamiraju sljedeći ciljevi: ujedinjenje svih makedonskih zemalja, osnivanje Balkanske komunističke federacije i suradnja sa [[SSSR|Sovjetskim Savezom]].

Ubrzo nakon nikad podpuno razjašnjenog ubojstva Todora Aleksandrova, na čelo VMRO došao je [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Vanča Mihajlov]], koji je nakon toga postao bugarska moćna politička figura. On je ubojstvo Aleksandrova pripisao bugarskim komunistima i vrlo brzo spremao osvetu. Pojedini bugarski i makedonski povjesničari poput Zorana Todorovskog, špekuliraju o tome da su možda postojali izvjesni krugovi oko Mihajlova koji su organizirali ubojstva po nalogu bugarske vlade, koja se bojala ujedinjenja VMRO-a i komunista protiv nje. Za ove tvrdnje ipak nema čvrstih dokaza, i sve ostaje na špekulacijama.

U tom razdoblju VMRO, kojim su tada rukovodili Aleksandrov, te kasnije [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Mihajlov]] poduzeo je akcije protiv bivših članova lijevog krila organizacije
Sandanskog, koji su se počeli približavati Bugarskoj komunističkoj partiji. Organizirali su atentate na njih, tako je ubijen [[Gjorče Petrov]] u [[Sofija|Sofiji]], [[1922.]] godine, zatim je u [[Beč]]u, [[1924.]] godine, ubijen Todor Panica (koji je i sam predhodno ubio desno orijentiranog Borisa Sarafova i Ivana Garvanova) a ubila ga je buduća žena Vanče Mihajlova - Menča Karničju. [[Dimo Hadžidimov]], Georgi Skrižovski, Aleksandar Bujnov, Čudomir Kantardžijev i mnogi drugi ubijeni su pod sumnjivim okolnostima oko [[1925.]] godine. Nasuprot njima članovi lijevog krila VMRO-a osnovali su novu organizaciju VMRO, zasnovanog na principima ''svibanjskog manifesta'' iz [[1924.]] godine. Nova organizacija koja je bila protivna Mihajlovljevoj VMRO nazvana je VMRO (Obedineta - Ujedinjena) osnovana je [[1925.]] godine u [[Beč]]u. VMRO [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Vanče Mihajlova]] nije uživao nikakvu podršku u Makedoniji, tako da se je njihova aktivnost svodila jedino na onu u emigraciji. Mihajlovljeva skupina mladih VMRO-ovih aktivista ubrzo je došla u sukob sa starijim članovima. Politika atentata koju je provodio [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Mihajlovljev]] VMRO bila je učinkovita jedino po tome što je slabila [[Kraljevina Srbija|srpsku]] vlast u Vardarskoj Makedoniji i činila je nesigurnom, ali su zbog toga trpjelo lokalno stanovništvo (represivne mjere vlasti obijale su se o njihova leđa). Zbog toga je Mihajlov imao sve slabiju podršku u Vardarskoj Makedoniji. Kako je gubio domaću podršku sve se više okretao ''internacionalizaciji makedonskog pitanja'', traživši u tome rješenje.

[[datoteka:Chernozemski.jpg|mini|240px|desno|[[Vlado Černozemski]].]]

[[Ivan (Vančo) Mihajlov|Mihajlov]] ustanovio je bliske odnose s hrvatskim [[Ustaše|ustašama]], za vrijeme kad su oni bili pod [[Italija|talijanskim]] skrbništvom. Plod te suradnje bili su mnogi politički atentati koje su izvršili VMRO-ovi aktivisti, najspektakularnije je svakako bilo ubojstvo [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenskoga]] kralja [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra I. Karađorđević]] i [[Francuska|francuskoga]] ministra vanjskih poslova [[Louis Barthou|Louisa Barthoua]] u [[Marseille]]u [[1934.]] godine koje je izvršio atentator [[Vlado Černozemski]]. Nakon tog atentata zbio se vojni puč u Bugarskoj [[19. svibnja]] [[1934.]], nakon kojeg je [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Vanča Mihajlov]] morao je pobjeći u [[Turska|Tursku]]. U međuvremenu je Kominterna izdala rezoluciju, u siječnju [[1934.]] kojim je izrijekom priznala [[Makedonci|makedonski]] naciju, ovu rezoluciju objeručke su prihvatili i članovi VMRO-a (ujedinjenog). VMRO (Ujedinjeni) je nastavio sa radom sve do [[1936.]] godine, kada je organizacija pripojena u [[Balkanska komunistička federacija|Balkanske komunističke
federacije]].

== VMRO tijekom Drugog svjetskog rata ==

Kad su jedinice Bugarske vojske ušle na teritorij [[Makedonija (regija)|Makedonije]] nakon kratkotrajnog [[Travanjski rat|travanjskog rata]] [[1941.]] godine, dobar dio stanovnika nije to doživio kao okupaciju, već kao izvjesno oslobođenje. Dio članova VMRO-a uključio se u organizaciju nove okupacijske vlasti, a komunistički čelnik za Makedoniju [[Metodi Šatorov]] (također bivši VMRO-ovac) tražio je ujedinjenje Makedonske i Bugarske komunističke partije. Ova politika stala se mijenjati kad je [[1943.]] godine u Makedoniju upućen [[Crnogorci|Crnogorac]] [[Svetozar Vukmanović - Tempo]], koji je uspio potaknuti promjenu raspoloženja prema Bugarskoj okupaciji i organizirati veće partizanske snage u Makedoniji. Bugarske okupacijske snage držale su pod svojom kontrolom i veliki dio sjeverne Grčke ( Istočnu Makedoniju i Zapadnu Trakiju). Uz pomoć [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Vanče Mihajlova]] i nekih makedonskih emigranata iz tih krajeva, vlasti u [[Sofija|Sofiji]] uspjele su organizirati u okupiranim Grčkim krajevima paravojne odrede ''Ohrana'', od probugarski nastrojenog stanovništva. ''Ohranini'' odredi organizirani su u okruzima grčkih gradova: [[Kastoria]], [[Florina]] i [[Edessa, Voden|Edessa]], tamo gdje je bilo slavenskog stanoovništva a cilj im je bio pomagati Bugarskim okupacijskim jedinicama protiv grčkih partizanskih boraca iz [[ELAS|ELAS-a]] i [[Grčki građanski rat|EDES-a]].

U rujnu [[1944.]] godine [[Ivan (Vančo) Mihajlov|Vanča Mihajlov]] došao je s [[Treći Reich|njemačkim]] jedinicama u [[Skoplje|Skopje]], nakan kapitulacije Bugarske. Nijemci su ga htjeli iskoristiti za osnivanje neke [[Kvisling|kvislinške]] vlasti, međutim Mihajlov je procijenio kako to nema nikakvu budućnost i odbio je suradnju. Nakon rata skrasio se u [[Rim]]u, gdje je uglavnom živio izvan politike pišući i objavljujući političke tekstove o makedonskom pitanju.

== Nakon rata ==

Članovi VMRO-a (Jedinstvenog) sudjelovali su u osnivanju Republike Makedonije kao federalne jedinice buduće [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije]] na povijesnom zasjedanju [[Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije|ASNOM-a]] u Prohoru Pčinjskom. Neki od njih ušli su čak u buduću Makedonsku republičku vladu: [[Dimitar Vlahov]], [[Panko Brašnarov]] i [[Pavel Šatev]] (on je bio posljednji živući član ''Gemidžija, Solunskih atentatora iz 1903.'').

No svi ovi VMRO-ovski kadrovi brzo su izgurani iz vrha vlasti. Neki su optuživani za probugarsku politiku a neki za kojekakve optužbe, uglavnom brzo su odstranjeni, žrtva takve politike bio je i Metodija Andonov Čento, partizan, prvi predsjednik [[Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije|ASNOM-a]], ali i bivši član VMRO-a, kome je zamjereno da je radio na osamostaljenju Makedonije.

Oni pak članovi VMRO-a koji su bili bliski Mihajlovim Vrhovistima, ili bili u službi bugarskih okupacijskih vlasti, prošli su gore, bili su ubijeni. Ali ni VMRO-ovi simpatizeri u Bugarskoj u [[Oblast Blagoevgrad|Pirinskoj Makedoniji]] nisu prošli bolje, nove komunističke vlasti progonile su ih do istrjebljenja. Neki od ovih ljudi uspjeli su se dokopati zapadnih zemalja, a dio njih zavrbovale su obavještajne službe [[SAD|Amerike]] i [[Grčka|Grčke]] i koristile u svojim akcijama. Takve ljude zvali su ''Gorjani'' i vraćali ih u matične zemlje kao špijune i sabotere.<ref>[http://books.google.com/books?id=pFQc1kYqrQcC&pg=PA375&dq=bulgarians+IMRO&lr=&as_brr=3&hl=bg ''Rebel with a just cause: a political journey against the winds of the 20th century'', Spas Raĭkin, Pensoft Publishers, 2001., str. 375., {{ISBN|954642130}}.], pristupljeno 16. travnja 2015.</ref>

== VMRO danas ==

Za vrijeme komunističke vlasti u Bugarskoj i Jugoslaviji, nije bio nikako moguć rad (ili obnova rada) VMRO-a u ni u kakvome obliku.

=== VMRO u Severnoj Makedoniji ===
[[datoteka:Flag of the IMARO.svg|lijevo|mini|200px|Povijesna zastava VMRO-a]]

Nakon sloma komunističke vlasti u Jugoslaviji iz [[1989.]] godine, i kasnije raspada zemlje, [[17. lipnja]] [[1990.]] godine, osnovan je u [[Skoplje|Skopju]] novi VMRO. Koji je tvrdio da je slijednik onog povijesnog, ipak ima malo toga zajedničkog. Novi se VMRO i nazivom razlikuje, zapravo se zove VMRO-DPMNE ( [[Makedonski jezik|makedonski]]: ''Внатрешно Македонска Револуционерна Организација - Демократска Партија за Македонско Национално Единство''. Ta stranka opisuje sebe kao blisku kršćansko demokratskim vrijednostima, sa osnovnim ciljevima uključivanja Sjeverne Makedonije u [[NATO]] savez i [[Europska unija|Europsku Uniju]].

=== VMRO u Bugarskoj ===

I u Bugarskoj došlo je do osnivanja sljednica VMRO-a, nakon [[1989.]] godine, prvo je osnovana stranka VMRO-SMD (ВМРО-СМД - Съюз на македонските дружества) a
potom i VMRO (ВМРО) ali kao organizacija za kulturu. [[1996.]] godine čelnici te organizacije zatražili su registraciju kao politička stranka pod imenom "VMRO - Bugarski
Nacionalni Pokret" (ВМРО - Българско национално движение). Njihov politički stav vrlo je jednostavan, oni zapravo negiraju postojanje [[Makedonci|makedonske nacije]], i
tvrde da su oni zapravo [[Bugari]].

== Izvori i napomene ==

{{Izvori}}

== Literatura ==

* Пандев, К. ''Устави и правилници на ВМОРО преди Илинденско-Преображенското въстание'', ''Исторически преглед'', 1969, кн. I, стр. 68—80. {{bul oznaka}}
* Hugh Pouton ''Who Are the Macedonians?'' , C. Hurst & Co, 2000. p. 53. {{ISBN|1-85065-534-0}}
* Fikret Adanir, ''Die Makedonische Frage: ihre entestehung und etwicklung bis 1908.'', Wiessbaden 1979, p. 112.
* Duncan Perry ''The Politics of Terror: The Macedonian Liberation Movements, 1893-1903 '', Durham, Duke University Press, 1988. pp. 40–41, 210 n. 10.
* Dimitar Vlahov, ''Memoari'', 2 izdanje, ''Slovo'', Skopje, 2003, {{ISBN|9989-103-22-4}}. {{mk}}
* Георги Баждаров, ''Моите спомени'', издание на Институт ''България - Македония'', София, 2001. na engleskom: Georgi Bazhdarov, ''My memoirs'', izdanje Instituta Bugarska-Makedonija, Sofija, 2001.
* Nikola Kirov Majski, ''Stranice mog života'', "Kultura", Skopje. {{mk}}
* Albert Londres, ''Les Comitadjis (Le terrorisme dans les Balkans)'', "Kultura", Skopje, {{ISBN|9989-32-067-5}}
* Fikret Adanir, ''Die Makedonische Frage'', Wiessbaden, 1979.
* Константин Пандев, “Национално-освободителното движение в Македония и Одринско”, София, 1979.
* Ivo Banac, ''The Macedoine'', str. 307–328 iz knjige ''The National Question in Yugoslavia. Origins, History, Politics'', "Cornell University Press", 1984.
* Христо Силянов , ''Освободителнитe борби на Македония'', knjiga I i II, Ilindenskata Organizacija, Sofija, 1933. i 1943.
* Любомиръ Милетичъ, ''Разорението на тракийските българи презъ 1913 година'', Bugarska akademija nauka, Sofija, Državna pečatnica, 1918.
* ''Македония - проблемы истории и культуры'', Институт славяноведения, Российская Академия Наук, Москва, 1999 (sa tekstom Р. П. Гришина, ''Формирование взгляда на македонский вопрос в большевистской Москве 1922-1924 гг.'')
* Никола Петров, ''Кои беа партизаните во Македонија'', Skopje, 1998. {{mk}}
* Palmer, S. and R. King, ''Yugoslav Communism and the Macedonian Question'', "Archon Books", 1971.

== Pogledajte i ovo ==

*[[Makedonija (regija)]]
*[[Tračka (regija)]]
*[[Makedonsko pitanje]]

== Vanjske poveznice ==

*[http://www.vmro-dpmne.org.mk/index.asp Makedonske stranice posvećene stranci VMRO-DPMNE] {{mk}}, {{eng oznaka}}
*[http://www.macedoniagreece.com Grčke stranice o njihovim borcima protiv VMRO-a] {{eng oznaka}}, {{gr icon}}
*[http://www.vmro.org Bugarske stranice o stranci VMRO-BND] {{bul oznaka}}
*[http://www.angelfire.com/super2/vmro-istorija/index.html Makedonske stranice o povijesti VMRO-a, uključivo cjeloviti memoari Dr. Tatarčeva] {{eng oznaka}}

{{GLAVNIRASPORED:VMRO}}
[[Kategorija:Povijest Sjeverne Makedonije]]
[[Kategorija:Povijest Bugarske]]

VMRO - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica