https://croatianschoolsydney.com/index.php?action=history&feed=atom&title=Zelena_pupavkaZelena pupavka - Povijest promjena2026-09-10T13:46:25ZPovijest promjena ove stranice na wikijuMediaWiki 1.36.2https://croatianschoolsydney.com/index.php?title=Zelena_pupavka&diff=58749&oldid=prevWikiSysop: Bot: Automatski unos stranica2021-08-25T03:57:36Z<p>Bot: Automatski unos stranica</p>
<p><b>Nova stranica</b></p><div><!--'''Zelena pupavka'''-->{{FixBunching|beg}}<br />
{{Taksokvir | boja = lightblue<br />
| naziv = Zelena pupavka<br />
| slika = Amanita phalloides 1.JPG<br />
| slika_širina = 240px<br />
| regnum = [[Gljive]]<br />
| phylum = [[Basidiomycota]]<br />
| classis = [[Agaricomycetes]]<br />
| subclassis = <br />
| ordo = [[Agaricales]]<br />
| familia = [[Amanitaceae]]<br />
| genus = ''[[Amanita]]''<br />
| species = '''''A. phalloides'''''<br />
| dvoimeno =''Amanita phalloides''<br />
| dvoimeno_autorstvo= Vaill. ex Fr.<br />
| sinonimi =<br />
Agaricus phalloides <small>Fr.</small><br/><br />
Agaricus bulbosus <small>Bull.</small><br/><br />
}}<br />
{{FixBunching|mid}}<br />
{{Infookvir mikomorfokvir<br />
| name = Amanita phalloides<br />
| whichGills = free<br />
| capShape = convex<br />
| capShape2 = flat<br />
| hymeniumType = gills<br />
| stipeCharacter = ring and volva<br />
| ecologicalType = mycorrhizal<br />
| sporePrintColor = white<br />
| howEdible = deadly<br />
}}<br />
{{FixBunching|end}}<br />
<br />
[[datoteka:2011-10-26 Amanita phalloides (Fr.) Link 177883.jpg|mini|240px|desno|Zelena pupavka: mlade i zrele [[gljive]].]]<br />
<br />
[[datoteka:Amanita phalloides.JPG|mini|240px|desno|Zelena pupavka.]]<br />
<br />
[[datoteka:Grüne Gift-Wulstling Amanita phalloides.jpg|mini|240px|desno|Zelena pupavka: mlada i zrela gljiva.]]<br />
<br />
'''Zelena pupavka''' ([[Latinski jezik|lat]]. ''Amanita phalloides'') jedna je [[Popis otrovnih gljiva|smrtno otrovna gljiva]], široko rasprostranjena po [[Europa|Europi]] i izaziva [[Micetizam|trovanja]] faloidinskog tipa, to jest onih sa [[smrt]]onosnim posljedicama (kod djece u 100 [[%]] slučajeva). Izaziva oštećenja [[jetra|jetre]] i prestanak rada [[bubreg]]a zbog djelovanja veoma opasnih [[otrov]]a [[amatoksin]]a i [[alfa amanitin]]a. Raste u [[bjelogorica|bjelogoričnim]] i [[crnogorica|crnogoričnim]] šumama od ljeta do jeseni. Zelena je pupavka predmet mnogih istraživanja. Dosad su izolirani mnogi aktivni sastojci, među kojima je i [[alfa-amanitin]]. Oštećuje jetru i bubrege, lijek protiv trovanja nije poznat.<br />
<br />
== Opis ==<br />
* [[Klobuk (gljiva)|Klobuk]] je širok od 6 do 15 [[centimetar]]a, najprije zvonast ili jajolik, zatim konveksan i, napokon, otvoren, maslinastozelen, ponekad žutozelen, sivozelen ili smeđozelene boje; za kišnih dana malo ljepljiv, gol, gladak, bez ostataka ovoja, ali nije isključeno da se ponekad pronađe primjerak koji nosi bijelu krpu.<br />
* Listići su gusti, bijeli, vrlo meki, široki, odvojeni od stručka, zaokruženih krajeva.<br />
* [[Stručak]] je visok od 5 do 11 [[centimetar]]a, prema klobulu tanji, bjelkast, s mramoriranim zelenkastim ili smeđim crtežom; najprije pun, zatim šupalj; u gornjem dijelu nalazi se opnast, bijel ili zelenkastožućkast viseći istrgani vjenčić; na dnu jako gomoljasto zadebljan i tek malo srašten s opnastim bijelim ili iznutra često zelenkastim odmaknutim ovojem.<br />
* Meso je bijelo, pod kožicom klobuka zelenožućkasto, miris neodređen i nenapadan; okus slab, kiselkast (ne smije se okusiti!).<br />
* [[Spora|Spore]] su u masi bijele, okruglaste od 8 – 10 [[metar|μm]].<br />
<br />
== Kemijske reakcije == <br />
Meso i listići na [[Sumporna kiselina|sumpornu kiselinu]] reagiraju ljubičasto; ako suhu zelenu pupavku tretiramo sulfovanilinom, najprije se oboji ljubičasto, zatim crvenosmeđe.<br />
<br />
== Stanište ==<br />
Najčešće raste u svijetlim bjelogoričnim šumama, a ima je i u crnogoričnim šumama od ranog ljeta do jeseni.<br />
<br />
== Opasnost od zamjene ==<br />
Općenito je zbog nepažnje moguća zamjena s mladim [[pečurka|pečurkama]], no uvijek je potrebno na kraju pregledati ubrane gljive. Zelena je pupavka [[smrt]]no [[otrov]]na i u najmanjim količinama. Paziti prilikom branja sljedećih vrsta: lipika ''[[Agaricus arvensis]]'', šumska pečurka ''[[Agaricus sylvicola]]'', poljska pečurka ''[[Agaricus campestris]]'', ''Agaricus silvicola'', ''Agaricus abruptibulba'', [[golubača]] ''[[Russula virescens]]'', ljubičastozelena krasnica ''[[Russula cyanoxantha]]''.<br />
<br />
Zelena pupavka sadrži niz [[otrov]]a (toksina): <br />
* faloidne (faloidin, falacidin, falizin),<br />
* amanitine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). <br />
<br />
Prema tome, samo kušanje moglo bi imati smrtne posljedice. Ovdje moramo još jednom upozoriti ljubitelje gljiva da svaki primjerak ubranih gljiva dobro pregledaju kako se ne bi kojim slučajem potkrala i koja zelena pupavka umjesto neke jestive gljive. Osobito je potreban velik oprez pri branju mladih pečurki.<br />
<br />
== Rasprostranjenost ==<br />
Zelena pupavka [[priroda|prirodno]] nalazi se diljem cijele [[Europa|Europe]], uključujući time i [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Nalazi se u blizini mnogih vrsta [[bjelogorica|bjelogorice]] i nešto manje [[crnogorica|crnogorice]]. Najčešće su to [[bukva]], [[hrast]], [[kesten]], [[divlji kesten]], [[Breze|breza]], [[lješnjak]], [[grab]], [[Borovi|bor]], [[omorika]]. U drugim se krajevima zelena pupavka može pronaću uz navedeno drveće ili samo uz neku određenu vrstu, kao na obalnom dijelu [[Kalifornija|Kalifornije]] gdje raste samo uz određeni hrast. Zelena pupavka ima i invazivni potencijal, što se vidi u njenoj prilagodljivosti u zemljama gdje je donesena: u [[Tanzanija|Tanzaniji]] i [[Alžir]]u kod [[eukaliptus]]a, na [[Novi Zeland|Novom Zelandu]] u blizini biljnih rodova ''[[Leptospermum]]'' i ''[[Kunzea]]''.<br />
<br />
Krajem [[19. stoljeće|19. stoljeća]] [[Charles Horton Peck]] zabilježio je prisutnost zelene pupavke u Sjevernoj Americi. Godine [[1918.]] G.F. Atkinson sa sveučilišta Cornell pronašao je na istoku [[SAD]]-a vrstu ''Amanita brunnescens'' sličnu zelenoj pupavki pa se smatralo da prave zelene pupavke nema. Krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ustanovilo se da vrste ''A. phalloides'' ipak ima u SAD-u te da je došla transportom robe iz Europe. Zelena se pupavka prenijela i u druge, za nju netipične zemlje, transportom bjelogorične i crnogorične drvne građe. U [[Australija|Australiji]] i [[Urugvaj|Urugvaju]] pronađena je ispod uvoznog hrasta, kao i u [[Argentina|Argentini]] i [[Čile|Čileu]] također ispod uvoznog drveća iz Europe.<br />
<br />
== Toksičnost ==<br />
Zelena je pupavka izuzetno toksična i odgovorna je za većinu smrtonosnih [[Micetizam|otrovanja]] gljivom. Procijenjeno je da je 30 [[gram]]a (1 oz) zelene pupavke dovoljno da izazove [[smrt]] čovjeka. Godine [[2006.]] u [[Poljska|Poljskoj]] se otrovala tročlana [[obitelj]], od kojih se dvoje izvuklo s neophodnom transplantacijom jetre. Strogo se predlaže da se potencijalna zelena pupavka ne stavlja u košaru s drugim jestivim gljivama i da se izbjegava međusobno dodirivanje. Toksičnost zelene pupavke ne smanjuje se kuhanjem, zamrzavanjem ili sušenjem; toksičnost je postojana, a prvi znaci su obično kasno vidljivi.<br />
<br />
Zelena pupavka je smrtno otrovna gljiva. Ona je najotrovnija gljiva, znakovi trovanja javljaju se od 6 do 27 sati nakon konzumacije. <ref> [[Romano Božac]]: "Gljive – morfologija, sistematika, toksikologija", Školska knjiga Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1993. </ref><br />
<br />
=== Biokemija ===<br />
''Amanita phalloides'' zasad poznato sadrži dvije glavne grupe toksina i obje su multiciklički (više prstena u strukturi) [[peptid]]i: [[amatoksin]] i [[falotoksin]]. Još jedan pronađen toksin jest [[falolizin]], koji u ''[[in vitro]]'' eksperimentu pokazuje [[hemoliza|hemolitička]] svojstva. Također, nepovezan sastojak s dosadašnjim jest [[antamanid]].<br />
<br />
'''[[Amatoksin]]i''' se sastoje od najmanje osam različitih spojeva slične strukture, s prstenom aminokiseline, prvi put su izolirani [[1941.]] godine od Heinricha O. Wielanda i Rudolfa Hallermayera sa sveučilišta u[[München]]u. Glavni spoj aminotoksina jest [[α-amanitin]] i zajedno s [[β-aminitin]]om odgovoran je za toksični utjecaj. Njihov glavni mehanizam toksičnosti jest inhibicija RNA-polimeraze II, važnog enzima u sintezi [[glasnička RNA|glasničke RNA]] ([[mRNA]]), [[mikroRNA]] i nuklearne RNA ([[snRNA]]). Bez glasničke mRNA sinteza proteina i stanični metabolizam prestaju i stanice umiru. [[Jetra]] je glavni pogođeni organ jer se prva sukobljava s apsorbiranim tvarima u probavnom traktu. Slična je situacija i s [[bubreg|bubrezima]].<br />
<br />
'''[[Falotoksin]]i''' se sastoji od najmanje sedam spojeva, svi imaju slične peptidne prstene. Godine [[1937.]] Feodor Lynen, Heinrich Wieland i Ulrich Wieland sa sveučilišta u Münchenu prvi su izolirali [[faloidin]]. Premda su falotoksini izuzetno toksični za stanice jetre, poslije se saznalo da imaju malo udjela u toksičnosti zelene pupavke zbog toga što se ne apsorbiraju u probavnom sustavu. Naknadno je faloidin pronađen u jestivoj gljivi ''[[Amanita rubescens]]'' (biserka). Još jedna grupa manje aktivnih peptida jesu virotoksini, koji se sastoje od šest sličnih monocikličkih heptapeptida. Kao i falotoksini, ne uzrokuju toksičnost u ljudi nakon konzumacije.<br />
<br />
=== Simptomi trovanja ===<br />
[[Datoteka:Amanita phalloïdes.jpg|mini|200 px|Mlada tek nikla zelena pupavka|left]]<br />
Za zelenu su pupavku neki izjavili da ima dobar, ugodan [[okus]]. Zbog toga što se prvi znaci otrovanja vide tek nakon 8 do 27 [[sat]]i čini ju posebno opasno, simptomi se vide kad su već svi unutarnji organi oštećeni, a često i nepovratno. Prvi simptomi su gastrointestinalne (probavne) prirode, uključuju bolove, [[nadutost]]i, [[proljev]] i [[povraćanje]], što vodi do [[dehidracija|dehidracije]]; u težim slučajevima se javljaju [[hipotenzija]], [[tahikardija]], [[hipoglikemija]], poremećaj u omjeru svojstava [[kiseline]] i baze. Ovi prvi simptomi nestaju nakon dva do tri dana nakon uzimanja. Nakon toga se javljaju [[simptom]]i ozbiljnijeg oštećenja povezanog s jetrom: [[žutica]], proljev, [[delirij]], napadi tremora (drhtanje) i koma zbog naglog otkazivanja jetre te [[encefalopatija|encefalopatija]] uzrokovana akumulacijom toksina u krvi koji su se ondje našli zbog normalnog procesa jetra. Tada se može javiti i otkazivanje bubrežnih funkcija, ili zbog naglog i teškog [[hepatitis]]a ili zbog direktne intoksikacije bubrega. [[Život]]no ugrožavajuće komplikacije koje mogu nastati jesu: povećanje intrakranijskog tlaka, [[sepsa]], [[pankreatitis]], akutno otkazivanje bubrega, zastoj srca. <br />
<br />
Smrt se javlja 6 do 16 dana nakon otrovanja.<br />
[[Datoteka:Clement VII. Sebastiano del Piombo. c.1531..jpg|mini|desno|Papa [[Klement VII.]] na slici<br />[[Sebastiano del Piombo|Sebastiana del Piomba]].]]<br />
Do sredine 20. stoljeća stopa smrtnosti iznosila je 60-70 %. S napredovanjem medicinske znanosti ovaj je postotak znantno smanjen. U istraživanju otrovanja zelenom pupavkom u razdovlju od [[1971.]] do [[1980.]] prosječna smrtnost iznosila je 22,4% (51,3% u djece mlađe od 10 godina i 16,5% u ljudi starijih od 10 godina). U nedavnim istraživanjima taj je postotak pao na 10 do 15 %.<br />
<br />
=== Liječenje ===<br />
Konzumacija zelene pupavke smatra se hitnim stanjem koje zahtijeva hospitalizaciju. Postoje četiri glavne kategorije u terapiji otrovanja: preliminarna medicinska skrb, mjere potpore, specifični tretmani i [[transplantacija jetre]].<br />
<br />
Preliminarna skrb sastoji se od dekontaminacije probavnog trakta. Kako se simptomi javljaju vrlo kasno, to smanjuje uspješnost ove terapije. Mjere potpore sastoje se od liječenja dehidracije koja je nastala i zbog dekontaminacije, hipoglikemije, poremećaja ravnoteže elektrolita i koagulacije.<br />
[[Datoteka:Johann Gottfried Auerbach 002.JPG|mini|[[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Car Karlo VI.]] na slici<br />[[Johann Gottfried Auerbach|Johanna Gottfrieda Auerbacha]].]]<br />
Nema jednostavnog lijeka, no neki specifični tretmani pokazali su korist od visokih doza penicilina G, iako se ne zna kojim mehanizmom djeluje. Postoje neke mogućnosti da [[silibinin]] intravenozno može imati pozitivne učinke: sprečava hepatocite u preuzimanju amatoksina štiteći tako nezaraženo tkivo, vodi do povećanja sinteze RNA. [[N-acetilcistein]] se pokazao korisnim u kombinaciji s drugim terapijama. Pokušalo se i s tehnikama kao što su [[hemodijaliza]], [[hemoperfuzija]], [[peritonalna dijaliza]]. Ponekad imaju uspjeha, no krajnji je rezultat uvijek isti.<br />
<br />
Kod pacijenata s otkazanom jetrom transplantacija je jedina mogućnost. Transplantacija jetre već je uhodan postupak u trovanju amatoksinom.<br />
<br />
== Narodni nazivi ==<br />
<br />
Zelena pupavka, otrovna pečurka, zelena muhara, otrovnica, gomoljevka.<br />
<br />
== Poznate žrtve ==<br />
<br />
Za neke se ličnosti u povijesti smatra da su preminule zbog otrovanja zelenom pupavkom, to uključuje i slučajno i namjerno trovanje. Neki su od njih: rimski car [[Klaudije]], papa [[Klement VII.]], ruska carica [[Natalija Kirilovna Naryškina]] i sveti rimski car [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo VI.]].<br />
<br />
== Izvori ==<br />
{{izvori}}<br />
<br />
== Poveznice ==<br />
{{WProjekti<br />
|commons = Amanita phalloides<br />
|commonshr = zelena pupavka<br />
|commonscat = <br />
|commonscathr = <br />
|wikivrste = Amanita phalloides<br />
|wikivrstehr = zelenoj pupavci<br />
|wikizvor = <br />
|wikizvor_autor = <br />
|wječnik = <br />
|wikiknjige = <br />
|wikicitat = <br />
}}<br />
<br />
[[Kategorija:Agaricales]]<br />
[[Kategorija:Otrovne gljive]]</div>WikiSysop